…i used to read word up magazine

zadnjih dana sanjam zabavnije nego inače. popravljali smo ili sastavljali nekakvu vertikalnu strukturu, kao dio pozornice ogromne. s jedne strane target, s druge ja i između nas neki ”lik iz režije”. ne znam kako da ga opišem jer mu se ne mogu sjetit face, ali u snu sam znao tko je i definitivno je ili osoba s neke od televizija na kojoj smo bili ili netko iz organizacije koncerata i sličnog. jednostavno prava ona ”osoba iz režije”. davao nam je savjete i učio nas kako da djelotvornije spajamo te zakovice ili ko-zna-šta-su. u jednom trenutku smo se odlučili okupat jednostavno skočivši s te tvorevine u more koje je onda postalo jarun. kupali smo se u jarunu i naišla je blaženka leib. jebena blaženka leib. bilo je prekrasno. o da ste barem bili tamo, barem na sekundu. sunce je peklo i to more je bilo zeleno i muljevito i nije se vidjelo kroz njega al’ nama to nije smetalo, to neprozirno more nas je hladilo i uopće nisam imao osjećaj da se pržimo na suncu. blaženka je bila nevjerojatno simpatična, nasmiješeno se sjajila optimističnom mogućnošću prigrljavanja svega i svakog, uživala je u uživanju. jedva sam čekao da zaroni da joj vidim guzu kako, bar na tren, izviruje iz mora i toliko sam želio vidit to savršeno tijelo, tijelo koje mi mutnoća zelene tekućine konstanto uskraćuje.
kad bi izronila, izronila bi tako neopterećeno i lice joj je bilo živo, smijala se. smijala se a ja nikada u stvarnosti nisam bio dovoljno opušten da toliko uživam u nečijem licu. izranjavani betonski mul se stvorio tu i stajali smo u moru do prsa naslonjeni na taj mul i nisam joj mogao reć. nisam joj mogao reć koliko želim najgadljiviji dio svog tijela stavit u najgadljiviji dio njenog tijela jer je dosadna ”osoba iz režije” konstantno pričala misleći da je duhovita. pričala je i pričala i pričala. probudio sam se osjećajući fizičku bol. ne znam šta me više bolilo: srce ili dignut kurac.