HHunity nagrade

Nakon dugo vremena, hrvatska hip hop scena je opet dobila svoje specijalizirane nagrade, i organizirali su ih ljudi koji vode hhunity.org. Mi smo bili nominirani u par kategorija, i pozvani smo na dodjelu nagrada. To je bilo ovog petka, i ja sam se jedini od nas našao u Zagrebu da prisustvujem. Vojko mi je par sata prije početka dodjele poslao poruku da “reprezentam večeras”, i tako sam i morao činiti, prema tome, D R A M A je bila zagarantirana.

Na događaj sam došo sa bratom svojim i čovjekom kojeg ću ovdje, iz razloga koji će biti otkriveni kasnije u tekstu, oslovljavat kao “Pericu”. Perica i ja se nismo vidjeli negdje najmanje 6 godina, a prije toga smo išli kao dobri đaci prva dva razreda srednje škole u isti razred, i on je uvelike zaslužan za to ša sad repam ovdje kao dječak jer me je ’99-te upoznao s radovima Young Lordsa i drugih hrvatskih repera. Perica je tada živio u Retkovcu u Dubravi, i bio je općenito jedan dobar i dobro odgojen momak sasvim na mjestu.

Osim prije nekih 6 godina, kad je obrijao pola glave i nestao, a njegovi ljudi iz kvarta su mi više puta rekli da je završio u ludnici. O tome doduše sada nismo uopće pričali, jer sam čini se, zaboravio skroz na to. Uglavnom smo pričali o starim dobrim vremenima, ša je uključivalo ono kako smo se jednom vozili u tramvaju s njegovim prijateljem iz kvarta, koji si je izrigao u usta i zatim to progutao, ali viš, to nije uključivalo nikakve razgovore o brijanjima glave i ludnici.

Tako smo došli na nagrade, malo pili, ušli unutra, dobili vip akreditacije, ušli u backstage, susreli se s ogromnim količinama besplatnog viskija, i pola sata kasnije, sve ša od sada pa nadalje pišem o toj večeri sam rekonstruirao po pričama prisutnih. Ne sjećam se dodjele niti jedne nagrade, ne sjećam se niti jednog rep nastupa, ne sjećam se niti jedne žene, ne sjećam se niti jednog razgovora, osim ša znam da sam pričao sa Stupnijem, ali ne znam o čemu.

Priznajem, vikao sam reperima u backstageu “sisajte ga drolje”. Zatim sam vidio Bayala i otišao ga pozdraviti, a čini se da sam zaboravio da mi je prijetio da mu se nikad ne javljam, jer će me u tom slučaju prebiti. Treba imati na umu da nikad nisam agresivan kad popijem, nego se samo previše extremno veselim i zezam. Bayal mi je oduvijek bio jedna simpatična pojava, i uvijek se razveselim kad ga vidim.

On prema van drži taj grintavi gard i priču da me mrzi, ali znam da zapravo gaji najnježnije osjećaje za mene, jer evo jednom me je tajno čak i zvao da mu gostujem na nekoj pjesmi, a to sam nažalost morao odbiti jer loše repa. I tako ja veselo pokušavam pozdraviti Bayala, a on me odguruje, onda se umješa Khan da smiri situaciju i mene izbacivači izbace iz kluba. Bar tako kažu.

Zanimljivo je u situaciji da su svi umješani osim mene nosili vip akreditaciju. To sam bio stavio u džep, jer mi je mrsko to preseravanje s akreditacijama, a zatim sam potpuno zaboravio da ju uopće imam i tako me nisu htjeli pustit nazad u klub. Doduše, ko zna bi li me pustili i da sam ju pokazao.

Slijedeće čega se sjećam jeste nekih ljudi kako se ljute ispred mene, i Burkyevo (koga znaš kao repera iz grupe Funky Biz, koji su poznati po pjesmi “Pumpaj”) lice koje smiruje situaciju. Nakon toge se sjećam nekih ljudi kako se ljute, i Burkyevog uzjapureno crvenog lica kako viče nešto “RETROVIZOR! RETROVIZOR!”, dok ja pokušavam shvatiti o kakvom to oni retrovizoru uopće pričaju i zašto se to mene tiče.

Nakon toga se sjećam kako ležim na podu, a neki ljudi skaču po meni. Nakon toga još ležim na podu na istom mjestu, a neka žena stoji do mene i viče na mene i opet nešto nekakav retrovizor je bio u pitanju bog mu pomogo. Nakon toga sam malo odspavao na istom mjestu.

Kako se kasnije ispostavilo, Perica je u pokušaju da zaklopi već oštećeni i ljepljen trakom, retrovizor na autu Dragog (koga znaš kao repera iz Connecta i Funky Biza), potrgao isti, koji je ostao visiti na nekoj žici. To je učinio, jer kako on kaže, Dragog poznaje, i vidio je kako tu jurcaju neka djeca na skuterima i umalo da mu nisu zakačili retrovizor, pa je to učinio da pomogne.

Takva priča bi možda mogla zvučati nevjerojatno, ali samo da ne dolazi od jednog dobro odgojenog momka koji je sasvim na mjestu poput Perice! On se zatim uputio prema meni, koji sam stajao u blizini ne znajući za sebe. I zatim su došli Burkyevi ljudi, koji su sve vidjeli, i počeli se ljutiti. Kako se u takvim situacijama napunjenim alkoholom, rijetko ša može objasniti, Perica je bacio mali trk preko Savskog nasipa, i ostavio mene da skaču po meni i osjetim sav bijes zbog jednog retrovizora koji je sad tužno visio na žici.

Čudno je zapravo kako se ravnodušno i racionalno odnosim prema cijeloj situaciji, i kako se ne ljutim na nikoga. Može bit da je to zato jer sam navikao buditi se vikendom i sa većim ozlijedama od ovih koje sam zaradio tog petka, i takve stvari me samo zabavljaju. Možda ima i veze s tim ša se uopće ničega ne sjećam. Ista mi je situacija i ša se tiče tih nagrada kojih se isto ne sjećam ništa. Uopće mi ne smeta ša je Supermuha osvojio sve ono, a mi ništa. Prvenstveno, nisam ni očekivao ništa drugo, jer za te nagrade glasaju čitatelji hhunity.org, a većina njih se najradije pravi da ne postojimo. A Supermuhu smo gledali u Medulinu i pravično je odrao svog “Gospona”, a nakon toga je stajao u publici i s velikim osmjehom na licu gledao nas kako repamo svoja sranja, znači prepoznao je. Poštovanje obostrano.

Sutradan sjedim i čekam vlak sa Pericom, za koji sam kartu kupio koji dan ranije, i on mi priča kako je nezgodno ispala ta cijela situacija. Provjerim svoj novčanik da vidim je li karta tu, i shvatim da mi fali 50 kn i osobna u njemu. Kako se čini, to su mi otuđili dok sam ležao na podu. Nije mi toliko stalo do tih 50 kn, iako su to jedini novci koje sam imao unutra, a nije mi ni toliko stalo do te osobne koja ionako ističe ovaj mjesec, ali stalo mi je do mog vremena, a njega ću morat utrošit u procesu jebanja s Narodnim Novinama da bi prijavio gubitak osobne i da bi mogo izvadit novu. Kako mi to nije milo, nabavio sam u vlaku Burkyev broj i nazvao ga.

Čuo sam lijepe stvari o Burkyu kao osobi, i pokazao se kao jedan dobar i dobro odgojen momak sasvim na mjestu. Kaže mi on, “e da sam samo znao da repaš, pa ne bi to tako ispalo, znaš kako je, u takvoj situaciji moraš nekad postupiti grubo, itd.” Shvaćam to sve, bio sam tamo s Pericom, kriv sam po asocijaciji, dogodilo se, pa mu samo kažem da bi bilo lijepo da mi vrati osobnu, jer mi treba stara da izvadim novu, i da mi uštedi vremena da se ne moram jebat s Narodnim Novinama. Burky mi obećava dobavit osobnu što prije od prijatelja koji ju je uzeo, i prekidamo ragovor u prijateljskom tonu, ipak mi reperi se moramo držat zajedno.

10 minuta vožnje u vlaku kasnije i dobivam Burkyevu poruku u kojoj traži da mu kažem ime i prezime Perice, pa ću onda dobit osobnu. Tri sata vožnje u vlaku kasnije, neko me zove sa skrivenog broja, i to je Burkyev prijatelj, čuvar moje osobne. Reko mi je svoje ime, ali nisam upamtio, jer nikad ne pamtim imena na tim prvim upoznavanjima.

Ponavlja mi Burkyev prijatelj svoj zahtjev u kojem potražuje da odam ime i prezime Perice, pa ću dobit osobnu nazad, usto spominjući da ima veze u policiji. Objasnim mu ukratko da to neću učiniti zato jer nisam štakor, a znamo obojica da ni on meni to ne bi rekao da tražim isto od njega, isto kao ša mi ni Burky ne bi reko njegovo ime da mogu reć policiji ako me pitaju di mi je osobna.

Objašnjava zatim Burkyev prijatelj kako ne želi fizički nauditi Perici, nego samo potražuje financijsku naknadu za sporni retrovizor na autu Dragog iz Connecta. Objašnjavam zatim ja njemu kako mislim da bi bilo korektno da Perica tu štetu nadoknadi, ali to je do njega da to učini po svojoj inicijativi, a ja definitivno ne mogu biti čovjek koji će ga štakorat van. Burkyev prijatelj zaključuje kako nisam ispao pička, i zatim mi kaže da će mu oni saznati ime i prezime, i kad se to dogodi, da će mi vratiti osobnu. Odgovaram, “u redu”, i završavamo razgovor. Osim toga svega, vrijedi spomenuti da je Burkyevog prijatelja interesiralo je li moje prezime na osobnoj hrvatsko ili nije, iako ne znam kakve to ima veze s retrovizorom Dragog iz grupe Connect.

Trebalo bi bit jasno iz ove preopširne kolumne, kao i iz mnogih drugih koje sam ovdje pisao, da uvijek govorim istinu. U subotu sam pio nazad u Splitu, i legitimirali su nas policajci, i nekim slučajem, pitali su gotovo svakoga da im da osobnu, a mene nisu. Vidiš, da su me pitali di mi je osobna, morao bih reći istinu, jer to je ono ša radim. Ili jebeno šutim, ili govorim istinu. I tako bi oni morali ići do jednog dobrog i dobro odgojenog momka koji je sasvim na mjestu poput Burkya, koji mi nije uzeo osobnu, niti 50kn, niti je skakao po meni, jer je kriv po asocijaciji. Ali zato sam bar naučio za ubuduće. Kad će neko opet htjet skakat po meni, trebam počet vikati da repam, i sve će ispast breskvasto.