drinkception

maškare su. sjedim na kauču u normalnoj robi. svi su oko meni umaškarani, jedni uspješnije od drugih. neda mi se. popio sam 2 deca orahovca i mislim da ću odsad samo pivu jer tek je 10 ipo navečer, a ja sam već pijan više nego što želim bit. većinom pijem pivu i pijem je što sporije, ne volim gubit kontrolu, volim se družit s ljudima i kad pijem na taj način dovoljno mi je zabavno da ne odem doma. jedini problem je, što u 4 ure ljudi odu doma jer su već premrtvi i prepijani, a ja nisam, mene tek tad ponese. i tako napravim glupost, glupost da pijem 22 sata zaredom, da promijenim 3 stana, 2 kluba i 1 kafić u tom suludom pohodu uzaludnosti. glupost da susjedu u 7 navečer idućeg dana pozdravim sa dobro jutro, jer je noć ponovo pala a meni su 2 dana prošla kao jedan i činilo mi se da to jutro od prve noći završava a ne da počinje druga noć. glupost da moram ocu u 3 sata popodne na mobitel reć da ne mogu doć po njega autom u bolnicu (a pustili su ga iz bolnice nakon tjedan dana) jer pijem od 9 sati navečer prijašnjeg dana. niej se ljutio jer sam spomenio u razgovoru bivšu curu, a to mi je ovih dana dosta dobro opravdanje da radim pizdarije, to mi je kao wild card za izać iz zatvora. sjećam se da je vojkova cura pričala o nekoj svojoj poznanici kojoj je pomoglo što je išla u psihologa i upitala je zašto i ja ne razmislim o toj opciji. ne znam, iz woody allenovih filmova mi se učinilo da ta opcija baš i ne pomaže. mislim da se ta 2 dana mogu otpisat kao još jedan komad vremena koji sam proveo smarajući ljude svako malo ubacujući u razgovor bivšu curu. jedna od najdražih stvari mi je kad mi ljudi sugeriraju da se moram ”malo okrenit sebi”. pa čitav život sam samo okrenut sebi, nebi me ni ostavilo da nisam bio okrenut sebi.
odspavao sam do 6 ujutro i idući dan otišao u teretanu. nisam radia baš punim intenzitetom jer me bilo strah da ću se onesvijestit. u petak sam uspio ne izać vanka. u subotu, međutim nisam. prvo sam bili u negra u kvartu, al’ je hudizam dosegao toliko visok level tvrdoće da smo prije vremena odlučili otić do kvaza. i nije mi bilo žao, jer sam u tih prvih uru vremena dok se kvaz još nije napunio dosegnuo neopisiv osjećaj blaženstva i sreće. izgledalo mi je kao da sam na tulumu od mioca u trećem srednje. ona prekrasna vesela lezba od maria kovača je pjevajući s guštom puštala veselu feel good muziku svojim debeljuškastim rukama a ljudi su razdragano plesali, bilo je nevjerojatno priazno, još jednom sam rekao sebi da moram počet izlazit u biblioteke, uvjeren da bi neko od takvih jutara rezultiralo pronalaskom ženskog knjiškog moljca mog života. jedini problem samnom, u stvari ne jedini, imam masu problema, al’ jedini problem vezan za ovu problematiku je što želim da taj knjiški moljac izgleda kao avion. ili helikopter, barem.
nakon svega toga ponovo je uslijedila moja glupost, pio sam do 5 popodne u nedjelju i morao sam ponovno otkazat dogovor osobi koja je bila dovoljno uviđavna da mi da svoj broj, osobi kojoj sam otkazao dogovor i prošle nedjelje. barem sam proveo krasno platonsko popodne u krevetu žene koja je pričala iznimno zanimljive i sjebane priče. u 8 navečer sam se ipak odlučio vratit doma jer su joj sestra i majka dolazile sa šolte, a ne mogu zamislit gore stvari od pričanja s odraslim osobama nakon što pijem 18 sati. odraslim po psihi, ne po godinama.