deda Dragutin

Eto mene iz Zagreba. Sranje je bilo puno zanimljivije nego ša sam mislio da će biti. Dosta se toga događalo, pa ću to sve podjelit na dva dijela, a ovaj prvi ću posvetiti svom dedi Dragutinu. Stigao sam u Zagreb u četvrtak iza ponoći i saznao da je Dragutin u bolnici. Odmah idući dan išao sam s obitelji do njega u posjetu. Ovo je opis tog događaja.

Ušli smo u sobu i vidjeli Dragutina kako spava. Probudili smo ga i isprva nije uopće znao di je. Nije znao da je u bolnici niti koliko dugo, pokušao je nešto govoriti, ali grlo mu je bilo toliko suho da je jedva ispuštao grlene hrapave zvukove. Bio je potpuno nemoćan, onako skvrčen u bolničkom krevetu. Sjećam se da kad sam ga vidio, prvo ša mi je palo na pamet jest da izgleda kao malo dijete. Nemoćan, zbunjen, mekane glatke blijede kože… Dragutin je naime prije negdje 7 godina doživio moždani udar koji mu je uvelike osakatio motoričke funkcije na desnoj strani tijela. Nakon toga, vrlo je malo izlazio iz stana, zbog toga mu je koža mekana i obješena, bez previše bora.

Prije nego nastavim, možda je bolje i da kažem koju o Dragutinu Simonu, čovjeku koji je najviše utjecao na mene. Dragutin je živio u teškim vremenima. Regrutirali su ga za drugi svjetski rat praktički direktno iz škole. Prvo su ga regrutirali u domobrane i kao domobran je proveo negdje dvije godine. Kad je rat završio, zarobili su ga i poslali s mnogim ljudima na ono ša se danas uči u udžbenicima povijesti – Križni put. Dragutin je preživio i to. Nakon toga su ga regrutirali partizani gdje je morao odslužiti još dvije godine vojnog roka, ovaj put za njih. Te zadnje dvije godine je proveo svirajući u vojnom orkestru. Nakon toga, ostatak radnog vijeka je proveo radeći u tvornici.

To bi možda bilo dovoljno za nekog drugog, ali Dragutin se nije ograničavao samo na to. Općenito, odrastajući, malo tko je mogao pretendirati na titulu koju je on držao kod mene tada, a ta je ona za najpametnijeg čovjeka kojeg znam. Ne znam nikoga s ijedne strane obitelji osim njega od koga sam mogao dobiti te, kako bi se reklo, umjetničke gene. Bavio se skladanjem i pisanjem pjesama u šansonskoj maniri, jer je to glazba njegovog vremena. Skladao je preko 100 pjesama za razne izvođače. Njegova skladba je bila u užem krugu za odabir Jugoslavenske himne kad je objavljen natječaj. Crtao je, imao je ogromno znanje o biljnoj medicini, izvrsno je igrao šah. Dosta toga govorim u prošlom vremenu, jer u zadnjih 7 godina od moždanog udara mnoge njegove vještine su oslabile, uključujući i igranje šaha, pa sam ga čak i ja uspjevao dobiti koji put. To je na kraju krajeva, čovjek koji i dan danas ima sve svoje zube na broju i ne trebaju mu naočale. Ako te zanima kako izgleda, odi na forum pa ga nađi na mom avataru.

Ne znam baš zaš pišem sve ovo, možda mi bude malo lakše od toga. Zadnji put kad sam bio kod njega, našao sam gomile notnih zapisa i sve si mislim jednom naučiti te note, ili nać nekog ko zna pa da mi to odsvira, jer želim semplirat to sranje. Bit će to velik dan, tamo zasigurno ima bisera.

Da se vratim u bolnicu. Dragutin je pocuclao malo vode i počeo jedva malo razgovjetnije govoriti s nama. Bio je to težak trenutak, osjećao sam se nekako kao da je to zadnji put da ga vidim, mada se nadam da nisam u pravu. On je i sam bio sasvim svjestan svoje situacije, zato je i rekao neš tipa da nema njemu još dugo. Zato je valjda i puno više nego obično ispitivao o tome kako meni i bratu ide na faxu, možda da zna šta ostavlja iza sebe. To je zbilja bio taj trenutak. Nije bilo bitno koliko je slab, odjednom je skupio svu svoju snagu i otpjevao nam dvije svoje pjesme teškim promuklim glasom. Zasuzile su mi oči. Zvučalo je tako teško, kao zadnji krik životinje uhvaćene u zamku.

Dok sam ga slušao, nisam mogao ne stavit sebe u njegovu poziciju. Zamišljao sam kako za 60 godina repam svojim unucima svoje rime u zadnjem izdisaju. Možda bi to njima bilo smješno, no meni ovo nije bilo. Ne želim završit svoj put u bolnici pomućena uma. Možda zato i ne dajem previše jeb za život i sve ša ide oko toga.

Vrijeme posjeta je isteklo puno brže nego šta sam očekivao. Poljubio sam ga u čelo i izašao van znajući da pošto neću moći doći u Zagreb prije Božića, to je možda zadnji put da ga vidim.

Dragutin je jučer imao rođendan i napunio je 81. godinu. Sretan ti rođendan deda. Prije ulaska u bolnicu, rekao sam da ću popiti u njegovo zdravlje. Bogami sam i popio pa mu je možda sad i malo bolje, no o tome će biti više riječi u nastavku ovoga

PS: Užasno sam nezadovoljan ovim ša sam gore napisao, jer mislim da nije vrijedno svega onoga ša sam htio izraziti o Dragutinu i cijeloj situaciji. Jebiga, ko me jebe kad nemam dovoljno talenta da nađem prave riječi za ovo.