mejl
imam tu prijateljicu puno dragu, studira u madridu i ne sjećam se kad sam ju zadnji put vidija. nismo se baš previše družili zadnjih godina, jer prije madrida, prebivala je u pragu. jednom u godinu dana pošaljemo si mejl. poslala je jedan sinoć.
moglo je bit 3 ipo kad napokon stigoh kuci. bauljala sam satima cini mi se po nekim mracnim ulicama i udarala o kantune i nocne vampire.nakraju sam se dovela u situaciju monice bellucci u irreversible i zapela u nekom tjeskobnom tunelu bez ikakvog izlaza na vidiku.to sto imam periku na glavi nije pomoglo. pijano samopouzdanje me tiralo naprijed ali mi nije bilo svejedno…negdje na kraju je trebala bit stanica metroa ali koliko god hodala i pozurivala korak nigdje kraja na obzoru..jedan tunel je vodio u drugi i onda opet u krug i tako uzastopce..i ko zna koliko bi to pijano tumaranje trajalo da me nije zaustavio uzvik nekih sileđija iz pozadine…WAPA..HEY WAPA..okrenuh se dok mi je mozak i dalje indiferentno preskakivao traku..sSTA koji kurAc ? to sam rekla.bas tako. ucinilo mi se da ih je bilo troje,ali moglo je bit i petero..svejedno,dovoljno beznacajni.i prosjecni da ih se identificira na saslusanju. hodali su odrjesito,prema meni naravno..i bez prestanka srali nesto na nekom neprepoznatljivom jeziku..face su im bile iskrivljene i smrdile na tortille i jeftine kurve. ja sam tupo cekala naslonjena na jedan zid tunela,u jednom trenu sam pomislila da mi se bas i ne da micat nesto posebno i da ne bi bas bila neka velika steta…ali neki nagon jaci od praiskonskog me nagnao na bijeg..i pocnem trcat i trcala sam tako da mi se cinilo da su se kosti odlijepile od misica i misici od koze i da bi se svakog trena mogla rasuti u sto zelatinastih komadica..ali nisam. koraci koji su me stizali u trku su mi tupo odzvanjali u glavi i noge su me vec pocele izdavati kad se metro nekako ukazao naposljetku i uspjela sam umaknuti prokletnicima…i dok sam polako dolazila do daha i boje poprimale oblike i oblici boje,pogled mi je okrznuo pijanac koji se grcao u vlastitoj rigotini na sjedalu nasuprot. i crna kurva koja se trljala o nekog pristavog mexikanca i mladi buduci serijski ubojica koji je tupo blejao u mene kroz dvije tegle na mjestu naocala i sve mi se nekako smjesalo u odvratan okus neke neizbrisive traume iz djetinjstva. nakraju sam ga izgubila kraj jednog od velicanstvenih spomenika koji krase kraljevsku palacu kraj koje zivim. i sad dok pisem ovo sta cu vjerovatno zaboravit do sutra cini mi se da me opet opsjeda onaj stari osjecaj da nesto jednostavno nije u redu i da nikad bas i nece bit