Život je predug
Kad sam bio mali dječak, a svakim danom se sve više udaljavam od tog razdoblja, znaš bio sam normalno nekad fasciniran svim onim akcijskim-umri-muški sranjima. Bilo mi je jebeno kul kad akcijski junak nakon svih onih sranja koje učini, na kraju filma, nakon ša pobije sve, onako šepa vidno sjeban. Nekad na putu do škole znao bih i ja nabacit malo šepanje, onako malo, baš sam se osjećao ko Bruce Willis dok sam šepao do škole. Nekad sam se nadao da me neka djevojčica gleda iz nekog prikrajka ili s prozora dok šepam do škole i da me vidi kako sam na tom umri muški sranju, da me gleda velikim očima i misli: “Kvragu, kroz ša sve taj dječak prolazi?”.
No nijedna u kvartu mi nije prišla radi toga, vjerojatno ni gledala, a mada sam nekad fejkao šepanje, prolazio sam ipak kroz razna sranja. Proklete kuje. Kvragu, opet sam zastranio, a kaže mi Vujo da prestanem pisat o kujama. E da. Dolazim do točke, ne brini. Vidiš, otkad me zgazio auto, nisam uspio zaliječit nogu, i ne mogu savinut koljeno ni gležanj normalno do kraja. A nekad, nekad me zbilja zaboli koljeno dok hodam. Nekad zbilja šepam, jer sranje boli, tolko da moram iskrivit facu i sranje. I znaš ša sam naučio iz svega toga? Znaš koja je pouka?
Da je i dalje jebeno svježe šepat okolo na nekom umri muški sranju, baš se osjećam ko akcijski junak. Gledaj me kujo. Gledaj me kako prolazim kroz sranja. JUUUUUUUUUUUHUUUUUUUUUUUUUUUUU