pa ti spasi život…

Znaš ša sam danas večerao u menzi, znam da ne znaš. Večerao sam mamojebenu piletinu, je. Nemam tv, a svugdje di dođem i prođem čujem “ptičja gripa ovo, ptičja grupa ono”, čak i u dućanu prodavačice na blagajni. Pa jebote više! U Kini imaš milijardu ljudi, a umrlo je kolko ljudi od te grupe? 47 možda? Isto govno ko i ono s kravljim ludilom, samo to je bar bilo dobro ime za bolest, zvučalo je zlokobno. Ali PTIČJA GRUPA, pa zaboga brte… ne može se ta grupa jebat s Dječacima. Tako da sam danas smazao taj jebeni batak i karabatak jednog jadnog malog pileta, možebitnog člana Ptičje Grupe.

S užitkom sam to stavio na svoj pladanj dok je neki papak iza mene kukao o ptičjoj grupi (kao na šaljiv način) i time nasmijavao 50togodišnju ženu koja trpa ta sranja u tanjure. Kao “joj, joj, vi nas studente želite otrovat tim pticama, vidio sam danas na marmontovoj, golubovi povraćaju…” I naravno, jel picica stavila taj karabatak na svoj pladanj? Nije. Papak je uzeo sirovi francuski prženac i crvljivu tjesteninu… jea, dobar posao, guzorupi.

I kažem ti, ne dajem jeb za tu ptičju grupu (a nije da je to neki podvig), i ako sad dobijem neke bolove i sranje zbog onog karabatka… sine, jedino zbog čega ću žalit je to ša umirem zbog jednog tako jadnog obroka kao ša je bio taj s karabatkom, graškom i sirovim francuskim pržencom. To da mi bude posljednja večera? Kvraigu, valjda zbilja ne smiješ imat govedinu s tom Ptičjom Grupom.

No ovo sve skupa zbilja nema nikakve veze sa spašavanjem života i naslovom ovog sranja. Sad ću o tome. Stanem na na semafor, pored mene neke babe, žene, djeca i sranje. Još je crveno. Neki deda prelazi cestu prema nama dok mu je crveno, očito ne hajući uopće (e bogami neću reć da nije davao jeb jer stari peder to ne zaslužuje) za to da ravno u njegov iscijeđeni profil juri mamojebeni bus punom brzinom kakvom jure ljudi kad hvataju ono zadnje žuto svjetlo. Svi stoje i šute. Meni u trenutku proleti kroz glavu kako me je auto udario, pogodi me ko munja, osjetim to. Osjetim tu ljubav prema cijelom čovječanstvu. Želim spasit tog pedera koji je ionako proživio svoje. Zato, uopće ne razmišljajući, instinktivno viknem – “PAZI! PAZI!”, dok je bus po mojoj procjeni išao ravno na dedu.

Ša se dogodi?

Deda prođe malo ubrzavši korak, bus proleti mamojebenih pol metra od njega i onda tupan digne glavu i pogleda me na nekom “koji kurac ti vičeš?” sranju. E slušaj ti sad, jebena homo kraljice gerijatričarskog odjela. JEBEM TI MRTVU MATER. Jebo tebe i tvoje čovječanstvo. Jedini od svih ljudi na semaforu ja pomislim da možda ovaj stari peder još ne treba umrijeti, možda i ne bi bilo tako dobro da mu bus zgnječi guzicu pred dvoje predškolske djece. Možda i ne bi bilo zabavno slušati kako mu kosti pucaju pod kotačima, kako njegova krv zalijeva mene i tu djecu (jer bili smo metar od tog pedera). I ša dobijem? To ti je to. Ako te nije ubio Dječak u tom trenutku, ubit će te Ptičja Grupa. Zbilja se nadam da će te ubit ptičja grupa, mater ti mrtvu jebem pred gregorijanskim kalendarom

jer vrijeme ti ističe.