vip.hr recenzija D R A M E – Kraljevi svemira (2008)
Drama
Keep it surreal, niggaz.
Da smijem dijeliti savjete “Dječacima”, a ne smijem, jer oni su “Kraljevi” (ako se pitate čega, otprilike jednostavno Svemira) i znaju sve, predložio bih im da na takav način preformuliraju klasični rapperski slogan čija se jedna varijanta spominje, neizbježno, i na njihovu CD-prvijencu. Keep it surreal, jer tada ste naaaajbolji.
“Mi smo ionako uvik najbolji”, vjerojatno bi odvratila splitska hip-hop trojka (s tragovima zagrepčanstva ili zagrepštine jedva čujnima kod člana koji se već odavna “integrira” u ST i kaže da ga voli više od rodnog mu ZG-a…izdajica!). OK, OK, ali što mogu, kad:
“Život mi je koma, par godina do penzije,
al noćas za VIP-music ja pišem recenzije.”
Maderfakerz. (Sa spliskin akcenton). I mogu pisati što hoću, iako je njihovo “govno nedodirljivo”, kako se hvastaju u žestokoj završnici albuma, šarmantno doslovno prevodeći još jednu ustaljenu rappersku frazu, “This shit is untouchable” odnosno “You cant touch our shit”, pod naslovom, naravno, “The Govno”. Pa, is this really “THE shit”, kao što tvrde – kako se ono već zovu – Ivo, Vojko i Zondo? Dobrim dijelom jest, priznajem. “Drama” je velikim dijelom hardcore, fun i hardcore fun, a nema je smisla prepričavati, jer je neprepričljiva ukratko, sa svojim tonama ili kilometrima rima, beatova i generalnog “ludila”, kako to valjda vole kazat “tamo doli”. Zato samo nekoliko, hm, poanti. “Dječaci” očito stopostotno i strastveno žive svoju “Dramu” (a ako to nije istina i ako je baš sve ironija, da ne kažemo zaj….cija, onda su nas sve dobro prešli), već mjesecima najavljujući i objavljujući gotovo svaki detalj o albumu, s ponosom, užitkom i nekakvom strepnjom. She-iiit, CD je jedva izašao, a oni već apeliraju na simpatizere da im pošalju sve napise i recenzije, jer ih užasno zanima što će se pisat. A onda će valjda smaknut hejtere. Nije baš cool-nehajno, ali valjda su iskreni, što je gotovo jednako dobro. “Drama” jest a labour of love, dakle, i to se itekako čuje. Upućeniji slušatelji znat će razglabati o međusobnim utjecajima različitih splitskih i drugih “ekipa” koje su ovdje surađivale, znat će uspoređivati s TBF-om i drugim mlađim sljedbenicima, ali nas ovdje zanima samo “the shit”.
Kao pametni momci, “Dječaci” su, naravno, “razapeti”. I to se također čuje. Nužno su razapeti između ironije, dapače sarkazma s jedne i smrknute ozbiljnosti s druge strane, razapeti između američkog hip-hopa o kojem “sve znaju” i lokalne inačice koja mora na svoj način biti originalna, a opet ne praviti se kako masu toga ne duguje uzorima. Odatle i malo nespretne parole o “nedodirljivom govnu” (a mislim, ljudi, tko bi to uopće htio dirat?) i njima slične prilagodbe “crnačkog na naški”. Odatle i raskorak između relativno doslovnih, u raznim varijantama već poznatih i pomalo moralizatorskih “snimaka realnog stanja” o mrtvilu Splita izvan sezone, pseudointelektualcima koji raspravljaju o post-rocku i ženama koje “ne znaju ništa zanimljivo pričat”, sve to opet s jedne strane, i onih pravih “dječačkih” izljeva nadahnute rapperske opačine, kad ubace u petu brzinu, potpuno si puste na volju i necenzuriranu “zloću”, dakle kad stvarno “polude”. Takva je “H323”, “Dinamit”, takvo je uglavnom i “The Govno” kao i još neki fragmenti, ali ponajviše “Krek kuća”, punih i napetih sedam minuta inspiriranog “čitanja” crne kronike, gdje real doista prelazi u surreal, snimka koja u potpunosti opravdava najavu “Ako je rap-scena luna-park, mi smo kuća strave” iz “Kraljeva”, rapperski obavezne uvodne samohvale uz fanfare. Pravi hardcore fun, ujedno i smrtno ozbiljan vrtlog nasilja, seksa i zločina, na svoj jezovito gnjusni način, kakav ne daje ni naslutiti dosjetka “Lil Jon, Lil Wayne, Lil John Wayne” koja se provlači kao svojevrsni motto.
Neću duljiti o tome kako “Dječacima” ništa nije sveto (u pohvalnom smislu), iako katkad biraju i dosta lake mete za strelice svoje “zloće”. Ima tu bezbroj rima koje bi vrijedilo citirati (i nešto manje onih koje bi podnijele još “brušenja”), a spomenut ću samo jednu razmjerno bezazlenu, nevulgarnu i nepolitičku koja mi se osobito svidjela: “Moje kmice na kmice ispaljuju hice/ Treba si ostat doma slušat Smithse”. Word! Da pokušamo privesti (neumitnom) kraju. “Dječaci” vide kako je svijet/život ružan, pokvaren i korumpiran, povremeno zabavan, ali ultimativno beznadan (“Ubij se”) i neće vas poštedjeti niti jednog odvratnog detalja. Dobro im idu i igre riječima i upečatljive slike, a tek povremeno malo popuste i “pridave” stvarima na koje “Kraljevi svemira” ne bi trebali trošiti energiju. Beatovi su im mahom odlični, iako ćete ih možda zanemariti u trenucima kad vas MC-ji zaokupe svojim otrovnim tiradama, a za raznovrsnost pobrinuli su se promjenama tempa i zvuka u pjesmama poput “Kamiondžije”, “Truba” i sjajnoj electro-pop minijaturi “Punjene paprike”. Tu je i “Narodna”, koju radije preskačem dok album slušam iz gušta, ali i ta kratka, hotimična rugoba ima smisla “u kontekstu”. Snimka br. 9 nedostaje, tu je trebala biti razočarano-ljubavna “Ne postoji dobar i sretan kraj” koju ćete, zbog “problema” sa sampleom, morati ubaciti s neta, u vlastitoj produkciji. Nego, listen up:
“Super su vam beatovi i opake vam rime,
Al nije vas usrećia ko vam izabra je ime.”
Da “Dječaci”, come on! Ironično ili ne, aint that a lil wack? Svejedno. Što se ocjene tiče, četvorka, ali “Dječaci” ne bi ni htjeli peticu, jer nisu štreberi. Za petu zvjezdicu trebat će odsvirat još koju trubu, još malo vrijeđat “kuje” i svodničit. Maderfakerz.
ocjena urednika: 
Juraj Šiftar