prvi put 3

2

jučer sam prvi put neplanirano naručio omlet sa sirom.
kažem naplanirano jer inače u glavi iskompliciram sve moguće situacije do te mjere da na kraju uvjerim sam sebe da je najbolje ostat doma. a i sama hrana ima bolji okus kad je jedem u kontroliranim uvjetima, ne moram razmišljat o ljudima koji me okružuju, ne pokušavam njihovu okviru dodat sadržaj, ne pretpostavljam na kojoj strani kreveta koji od supružnika spava, imaju li imovinsko pravnih problema, truje li im punica susjedovog psa i uklapaju li im se djeca u stado malih bizona u svojoj školi.
donekle me je zabavljalo što kad bih jeo s bivšom curom (ako je smijem ubacit u ovaj naš vižljasti razgovor) nikad joj ne bih znao ponovit ukoliko bi propustila, što je subjekt na televiziji trabunjao. ona je bila tip osobe koji mora imat distrakciju dok jede. uvijek je imala otvorene novine ispod sendviča ili upaljenu televiziju.
jučer sam se osjećao dovoljno opušteno da na prokurativama za vrijeme čajanke naručim omlet sa sirom. bilo je to impulzivno, osjetio sam glad i učinio nekom drugom najnormalniju stvar. omlet sam po sebi nije bio ništa posebno meðutim otvorio mi je mjesto s kojeg sam jasno vidio koliko ovaj svijet ustvari nudi prostora i mogućnosti za uživanje, a jedino što me u tome spriječava je moj vlastiti mozak, moja neurotičnost i nesposobnost da se opustim. mal’ je to korak za čovjeka, al’ velik za woody allena.

FRANCUSKA

4

Bojim se dugih vožnja u autobusima, uvijek mi dođe srat u njima. Nije mi se kenjalo do slovenske granice, ali sam onda skužio da ćemo se tu morat zadržat bar dva sata i da tokom tog vremena nitko ne smije izać iz busa. Od nervoze da će mi doć srat mi je došlo srat i osjetio sam kako mi Marche sendvič u real-timeu prolazi kroz probavni sustav i prska po slovenskom čučavcu. Hvala bogu tu je bio naš bus-vodič Ivan koji je otišao sa mnom do WC-a i obećao slovenskom graničaru mu da neću pobjeć u EU nego da ću samo udrit cipla.

Nastavi čitati

…i used to read word up magazine

1

zadnjih dana sanjam zabavnije nego inače. popravljali smo ili sastavljali nekakvu vertikalnu strukturu, kao dio pozornice ogromne. s jedne strane target, s druge ja i između nas neki ”lik iz režije”. ne znam kako da ga opišem jer mu se ne mogu sjetit face, ali u snu sam znao tko je i definitivno je ili osoba s neke od televizija na kojoj smo bili ili netko iz organizacije koncerata i sličnog. jednostavno prava ona ”osoba iz režije”. davao nam je savjete i učio nas kako da djelotvornije spajamo te zakovice ili ko-zna-šta-su. u jednom trenutku smo se odlučili okupat jednostavno skočivši s te tvorevine u more koje je onda postalo jarun. kupali smo se u jarunu i naišla je blaženka leib. jebena blaženka leib. bilo je prekrasno. o da ste barem bili tamo, barem na sekundu. sunce je peklo i to more je bilo zeleno i muljevito i nije se vidjelo kroz njega al’ nama to nije smetalo, to neprozirno more nas je hladilo i uopće nisam imao osjećaj da se pržimo na suncu. blaženka je bila nevjerojatno simpatična, nasmiješeno se sjajila optimističnom mogućnošću prigrljavanja svega i svakog, uživala je u uživanju. jedva sam čekao da zaroni da joj vidim guzu kako, bar na tren, izviruje iz mora i toliko sam želio vidit to savršeno tijelo, tijelo koje mi mutnoća zelene tekućine konstanto uskraćuje.
kad bi izronila, izronila bi tako neopterećeno i lice joj je bilo živo, smijala se. smijala se a ja nikada u stvarnosti nisam bio dovoljno opušten da toliko uživam u nečijem licu. izranjavani betonski mul se stvorio tu i stajali smo u moru do prsa naslonjeni na taj mul i nisam joj mogao reć. nisam joj mogao reć koliko želim najgadljiviji dio svog tijela stavit u najgadljiviji dio njenog tijela jer je dosadna ”osoba iz režije” konstantno pričala misleći da je duhovita. pričala je i pričala i pričala. probudio sam se osjećajući fizičku bol. ne znam šta me više bolilo: srce ili dignut kurac.

drinkception

2

maškare su. sjedim na kauču u normalnoj robi. svi su oko meni umaškarani, jedni uspješnije od drugih. neda mi se. popio sam 2 deca orahovca i mislim da ću odsad samo pivu jer tek je 10 ipo navečer, a ja sam već pijan više nego što želim bit. većinom pijem pivu i pijem je što sporije, ne volim gubit kontrolu, volim se družit s ljudima i kad pijem na taj način dovoljno mi je zabavno da ne odem doma. jedini problem je, što u 4 ure ljudi odu doma jer su već premrtvi i prepijani, a ja nisam, mene tek tad ponese. i tako napravim glupost, glupost da pijem 22 sata zaredom, da promijenim 3 stana, 2 kluba i 1 kafić u tom suludom pohodu uzaludnosti. glupost da susjedu u 7 navečer idućeg dana pozdravim sa dobro jutro, jer je noć ponovo pala a meni su 2 dana prošla kao jedan i činilo mi se da to jutro od prve noći završava a ne da počinje druga noć. glupost da moram ocu u 3 sata popodne na mobitel reć da ne mogu doć po njega autom u bolnicu (a pustili su ga iz bolnice nakon tjedan dana) jer pijem od 9 sati navečer prijašnjeg dana. niej se ljutio jer sam spomenio u razgovoru bivšu curu, a to mi je ovih dana dosta dobro opravdanje da radim pizdarije, to mi je kao wild card za izać iz zatvora. sjećam se da je vojkova cura pričala o nekoj svojoj poznanici kojoj je pomoglo što je išla u psihologa i upitala je zašto i ja ne razmislim o toj opciji. ne znam, iz woody allenovih filmova mi se učinilo da ta opcija baš i ne pomaže. mislim da se ta 2 dana mogu otpisat kao još jedan komad vremena koji sam proveo smarajući ljude svako malo ubacujući u razgovor bivšu curu. jedna od najdražih stvari mi je kad mi ljudi sugeriraju da se moram ”malo okrenit sebi”. pa čitav život sam samo okrenut sebi, nebi me ni ostavilo da nisam bio okrenut sebi.
odspavao sam do 6 ujutro i idući dan otišao u teretanu. nisam radia baš punim intenzitetom jer me bilo strah da ću se onesvijestit. u petak sam uspio ne izać vanka. u subotu, međutim nisam. prvo sam bili u negra u kvartu, al’ je hudizam dosegao toliko visok level tvrdoće da smo prije vremena odlučili otić do kvaza. i nije mi bilo žao, jer sam u tih prvih uru vremena dok se kvaz još nije napunio dosegnuo neopisiv osjećaj blaženstva i sreće. izgledalo mi je kao da sam na tulumu od mioca u trećem srednje. ona prekrasna vesela lezba od maria kovača je pjevajući s guštom puštala veselu feel good muziku svojim debeljuškastim rukama a ljudi su razdragano plesali, bilo je nevjerojatno priazno, još jednom sam rekao sebi da moram počet izlazit u biblioteke, uvjeren da bi neko od takvih jutara rezultiralo pronalaskom ženskog knjiškog moljca mog života. jedini problem samnom, u stvari ne jedini, imam masu problema, al’ jedini problem vezan za ovu problematiku je što želim da taj knjiški moljac izgleda kao avion. ili helikopter, barem.
nakon svega toga ponovo je uslijedila moja glupost, pio sam do 5 popodne u nedjelju i morao sam ponovno otkazat dogovor osobi koja je bila dovoljno uviđavna da mi da svoj broj, osobi kojoj sam otkazao dogovor i prošle nedjelje. barem sam proveo krasno platonsko popodne u krevetu žene koja je pričala iznimno zanimljive i sjebane priče. u 8 navečer sam se ipak odlučio vratit doma jer su joj sestra i majka dolazile sa šolte, a ne mogu zamislit gore stvari od pričanja s odraslim osobama nakon što pijem 18 sati. odraslim po psihi, ne po godinama.

prvi put 2

1

nekidan sam bio prvi put na grobu od mačka. bivšeg mačka. nema ga već više od godinu dana al’ sam bio prezatvoren u nekim svojim misaonim krugovima (za)bluda i samozavaravanja da mi nije palo na pamet da možda postoji mjesto na kojem njegovo tijelo jedu crvi. valjda sam mislia da veterinari koji uspavljuju životinje kasnije obuku neke zlatne haljine i vlastoručno prebacuju posmrtne ostatke u dematerijalizirani mačji raj, gdje mačke leže, jedu i spavaju i nema mačjih dlaka po podu jer svaka dlaka kad otpadne također ide u svoj raj, raj za mačje dlake. gdje mačje dlake, ovaj, leže. šta bi mačje dlake radile?
mislim možda je to prirodno, da se ove naše ljušture nakon smrti vraćaju u zemlju, uostalom dio smo ove planete, valjda imamo pravo na to. samo, gdje ćemo svi stat? oće li u budućnosti gradit nebodere u kojima će slagat u vis posmrtne ostatke toliko bitnih ljudskih tijela? ne znam i mislim da me nije ni briga. ustvari, stvarno me nije briga što će bit s mojim truplom, zapravo spreman sam za određenu sumu, određenu lijepu svoticu, potpisat ugovor s nekim tajkunom nekrofilom ili čitavom skupinom tajkuna nekrofila. pa to uopće nebi bilo loše. daj mi pare sad, daj pare i začepi, a nakon smrti radi šta hoćeš. to je dosta dobar deal ako se mene pita. s druge strane, možda se mene nebi trebalo pitat ništa, možda nisam sposoban ni da odlučujem u vlastito ime. ne
znam. bogate nekrofilke, javite se, moj broj je taj i taj.