January, 2013

jučer sam prvi put pisao pismo prijatelju koji je u zatvoru. kad si tip osobe koja ima tendenciju da previše razmišlja o stvarima i obrće ih iz svih mogućih kutova onda i one najprirodnije, najlakše stvari mogu postat gotovo neizvršive, a kamoli ovakvo što. ja ustvari nisam nikad poslao pravo pismo u životu. nećemo brojat pisma koja sam pisao ocu dok sam bio dijete, a on pomorac, jer to je bila poprilično nesvjesna radnja, majka bi pisala pismo pa bi rekla i nama da napišemo nešto, pa bi mi ko zna šta tu naškrabali, dječje i iskreno. nećemo brojat ni ono jedno pismo što sam ga poslao bivšoj curi u zagreb jer je pisano retardiranim jezikom, vjerojatno se sastojalo više od crteža nego od riječi, više se ni ne sjećam, prošao je jedan cijeli život života od tad.
uglavnom, bio mi je nemalen problem zauzet bilo kakvu poziciju, ako napišem da je meni, koji sam vani, sranje djelovat će nezahvalno i kretenski. osoba kojoj pišem je ipak u nepobitnom, bukvalnom i fizički opipljivom sranjulencetu. ako napišem da mi je super vani, možda mu samo otežam odsjedanje u tom ekskluzivnom boravištu, a pravo da kažem ni sam ne znam gdje je tu istina. u jednom danu prođem čitavu amplitudu; i blato zemljine kore i oblačiće ovcolike. filozofiranje o subjektivnom doživljaju vremena također ne pomaže. ne pomaže ni činjenica da se sva pisma koja pristižu u to odmaralište čitaju i provjeravaju.
međutim, pismo je moralo biti napisano i u tom sam naumu naposljetku ipak uspio. bit će zanimljivo vidjet oću li u razdoblju dok on ne izađe iz zatvora uspit napravit išta na iti koji način značajno. koji je ovo mjesec, kraj prvog mjeseca 2013.

vidio sam snijeg, ovakav i onakav. spuštao se na dasci po njemu. vidio sam ljude, mnogo ljudi, previše ljudi što se u isto vrijeme spuštaju prema tebi i oko tebe. djeca u rozim zimskim odijelima šta prošibaju pored na skijama ne osvrćući se. u takvim situacijama uvijek se sjetim poznate smoljanove rečenice – mrzim familije. vidio sam vozače busa koji nikad nisu igrali tetris. vidio sam gomilu francuskih riječi koje mi nisu ništa značile, npr. iznad trgovina je pisalo alimentacija. u čudu sam se čudio. vidio sam mnogo hrvata. dovoljno. neke hrvatice su imale dovoljno dobre pozadine. neke su imale i više nego dovoljno dobre pozadine. vidio sam pijane francuze kako na balkonu ne uspijevaju pjevat poznate američke pop pjesme jer ne poznaju riječi tog egzotičnog jezika. kupio sam prokleti tost za 3 ipo eura kojeg mi je francuska teta romske puti pokušavala stavit na komad kartona bez da ga dotakne rukama. dotakla ga je. ruke su joj izgledale hrapavo i šporko i vjerojatno tako izgledaju i kad su najčistije. pojeo sam ga pokušavajući ne mislit na njene ruke. mislio sam na ruke od rihanne. to nije previše pomoglo jer joj se sasvim dobro u spotu za diamonds vide gremlinski prsti. vidio sam filea s maramom oko glave kako drži u svakoj ruci po jedan kamen iz pustinje navajo i pokušava ubijedit zonija u nešto što ne piše na wikipediji. svaki put kad sam vidio djolu da jede, jeo je hrenovke. ne želim ni pomislit šta bi sigmund freud rekao na to. djole je krakato biće i nakon 20 sati vožnje u busu i sjedenja do njega, bolila su me koljena. NO HOMO. jedna od stvari koje sam čuo je ako gledaš dovoljno dugo sebe u oči u ogledalu faca ti se počinje mijenjat. još uvijek nisam spreman probat takvo što. u busu su na 4 sjedala sjedile 3 ženske i jedan lik. djelovalo je kao da se poznaju, al’ možda su bili samo jako susretljivi suputnici. lik je izgledao prestaro da bi se družio s njima. možda je bio mnogo stariji brat ili dosta dobro očuvan otac prvoj od njih, koja je sjedila do njega. možda. međutim, na povratku mu kćerke/sestre uopće nije bilo, na njenom mjestu je sjedila druga ženska njenih godina a stražnje dvije ženske su ostale iste i ponašale se isto, ponašale se kao da je sve normalno. htjedoh ih priupitat na nekoj od pumpnih stanica koja je priča s tim, al’ mi se nije dalo otvarat usta.
pola života provedeš na wc-u, pola na tonskim probama – fileo, 6.1.2013.