vip.hr reportaža – Urbanizam za prepričavanje (2008)
Rokaj fest 2008@Jarun, Zagreb – drugi dan
“Bandiću, pogledaj kaj je koncert” skrolalo se s video zida za vrijeme nastupa Urbana & Četvorke poručujući aktualnom gradonačelniku kako postoji nezanemariva kritična masa koja ne dijeli oduševljenje thompsonijadama kao odrazom trenutne slike “duhovno obnovljenih Hrvata”, ako je do zbivanja u glavnom gradu.
Jučerašnja je urbana mladež s Rokaj festa bila urbana po hvalospjevima nakon nastupa Urbana koji je masu od desetak tisuća posjetitelja zagrebačkog Jaruna ostavio široko razjapljenih usta. Toliko suveren, maestralno odrađen nastup u rangu je ponude najvećih svjetskih rock and roll zvijezda. Urban je pokazao kako se u Hrvatskoj može biti normalna i autentična osobnost sve dotle dok se prema tom statusu ima autoironični odmak. Objasnio je svim kritičarima što to znači kada ti publika pije s dlana. Poslije takvog crescenda i daleko boljim bendovima od Lemonheadsa bilo bi teško izaći na pozornicu. Prošaravši kroz najpoznatije stvari, duhovito komunicirajući s publikom, servirajući “Moju vodu” kao iznenađenje za one koji samo tu stvar znaju, dajući publici da ona aplauzom određuju ritmove početka pjesama “Black Tatoo” i “Mjesto za mene”, Urban se autoironično te večeri mogao proglasiti i Gibonnijem ne bi li izmamio pljesak zbog rijetko viđene kombinacije karizme, profesionalnosti i uživanja u vrhunskoj svirci, nadopunjavanju i zabavi riječke ekipe.
“Četrdesetgodišnjak koji piše srednjoškolske patetične pjesmice” kako se sprdao s percepcijom dijela kritičara njegova rock pristupa, dobio je zbor od desetak tisuća grla koji su u sav glas pjevali od prve do posljednje stvari. “Astronaut”, “Ruke”, “Robot”, “Nebo”, “Mala truba” i ostale spomenute bile su nedvojbeni trijumf večeri.
Nakon njega autistični i nekomunikativni Evan Dando s dva nova momka koja se potpisuju kao Lemonheads odsvirali su neke od prepoznatljivih pjesama “otvorenih akorda”, povećane žestine od studijskih snimaka. Nekadašnji treći čovjek grunge pokreta padao je u zaborav kako je amnezija zahvaćala svu tu jednsezonsku publiku koja ih je zbog “Mrs. Robinson” učinila milijunašima. Nasreću nisu svirali ni “Luka” ni spomenutu simonijadu. Ali jesu “It`s A Shame About Ray”, “My Drug Buddy”, “Alison’s Starting to Happen”, “Confetti”, pjesmice koje su ostale katalogom njihova najproduktivnijeg i najkomercijalnijeg razdoblja. Povremena monotonost albuma ovdje zbog odličnog razglasa nije dolazila u pitanje, a izvedbu jednostavnih rock and roll komada s puno “šezdesetosmaške” odsutnosti ispratilo je s manjkom entuzijazma bar upola manje publike nego Urbana. S pljeskom duplo manjeg intenziteta.
No, drugi je dan nakon žrtvovane dječice Izolier Banda i moćno bučnih tateka Viva Glorio, započeo Sopranom. Britanskim pristojnim pop rock mladićima pred potpisom prvog diskografskog ugovora koji su na početku polustanog nastupa imali 140 (pobrojano po osobi) ljudi, srčanost im je na kraju pljeskom ispraćalo njih 400. Kada neki bend kvalificirate pristojnim obično to ne znači ništa dobro, ali u slučaju Soprana klasični melodijski naglasak dobio je šarmantni nastavak tijekom nastupa uživo. Šarmirali su u prvom redu djevojčice, no niti njihova pratnja nije negodovala. A onda zaokret.
Na scenu izlaze hard core punkeri Dwarves, “rock legende” kako se samoironično ismijavao pjevač Blag Dhalia. Brzinskim dvominutnim stvarima strelovito su vrtjeli karijeru od ranih albuma “Horror Stories”, “Sugarfix”, preko najpoznatijeg “The Dwarves Are Young And Good Looking” i “Come Clean”. Pjesme o drogama, noćnim provodima, seksu s maloljetnicama i sličnim zabranjenostima, svirali su upečatljivo i zabavno. Čulo se “Demonice”, slušalo “I Wanna Fuck”, učilo “How It`s Done”, pogalo na “Over You”. Pjevač je nošen na rukama publike, maskirani gitarist He Who Can Not Be Named svako toliko je pljuvao po prvim redovima klinaca, da bi na zaključnim stvarima “You Gotta Burn” i “We Must Have Blood” pokazali kako nisu ograničeni brzim formama nego im sporije šeme dobro stoje. Nastup su završili iznanenadno Blagovim skokom na bubnjara i bubnjeve kojim je razvalio cijelu konstrukciju i onemogućio daljnji nastup. U sekundi je nestao s pozornice ovim neočekivanim potezm iznenađujući i ostale članove benda, a kamoli neće ostatak publike. Sjajan i zabavan nastup.
Brzo preseljenje na drugi frontalni stage donosi izuzetno raspoložene splitske hip hopere Dječaci koji uz pomoća DJ-a Saše iz TBF-a kao Alejunadra Buendije za CD miksetom bez problema pomiču nekoliko stotinjaka ljudi unatoč činjenici kako su još uvijek bez debi albuma. Mučeni pretihim i nedovoljno zgruvanim razglasom predstavili su dosadašnju singl partiju, ironijom častili podosta kolega, zabavljali prisutne u maniri naše Beastie Boys varijante. Slijedeći bend u očekivanju skorašnjeg trećeg albuma s druge pozornice mogli su dobaciti samo do “copy Urban” statusa njihova frontmena svirajući repertoar “Copy/Paste” i debija, dok su dosadni i predvidljivi Partibrejkersi valjda odsvirali svoj konačni gig za neko vrijeme na Rokaj festovima. Slušati stoti put kako Cane ulazi u Hrvate svojim zavučenim i wannabe kulerskim pozama posalo je zamorno unatrag petnaestak godina otkad se slegnulo prašine s njihova zadnja kompletna i kvalitetna albuma – “Trećeg”. Iz profesionlnih razloga preskočen je nastup srpske grupe Euforia čije je uvrštanje u postavu festivala moralo biti vezano nekim obiteljskim vezama s organizatorima jer drugih opravdanja teško je naći. Švicarski će Navel pred najizdržljivijima otprašiti “Nirvana” status.
Današnji dan Rockanja bio je sve što se od dobrog festivalskog provoda očekuje. Raznovrsni izvođači, izvrsni nastupi, krcat auditorij (oko 12 000 ljudi), sjajno vrijeme, poklapanje na svim razinama.
Anđelo Jurkas
foto: Dražen Smaranduj