Žene

0

Već dulje vrijeme mi Drugi govori da mi mora dat jednu knjigu da pročitam. Pričao stalno kako je izvrsna, “o ženama”. Čak i zove se “Žene”. U ponedjeljak ju je konačno i donio. Reko je otprilike “Evo da ti pomogne za novu pjesmu koju pišeš. Knjiga je o ciničnom starom gadu koji samo pije, piše pjesme i jebe kuje”. Nemoj srat brte? To zvuči dobro, zvuči dosta slično meni… osim ša nisam jebao već neko vrijeme. No na početku knjige nije ni glavni junak već 4 godine, pa očito svašta me čeka u budućnosti ako nastavim pit i pisat pjesme.

Reko je, “možeš ju pročitat za dan kad počneš”. Reko sam, “beh”, jer nemam baš ni vremena za ikakvu literaturu koja mi nije povezana s faxom. I bio sam u pravu, tj. on je bio u krivu. Trebalo mi je dva dana da ju pročitam. Započeo sam jučer (meni je još jučer) nakon ša sam se vratio s faxa navečer, a da nisam spavao noć prije. Čitao sam ju dva sata dok nisam više mogao gledat kroz oči. Dovršio sam ju danas, ša bi tebi znači bilo jučer u srijedu. Nisam naučio neš puno o ženama, ali to nije bitno.

Charles Bukowski tvrdi je stari gad koji ima odliku koja vrijedi za sve meni dobre pisce. O čemu god da piše, kakav god da je lik tu, muškarac ili žena, ša god da oni rade, uvijek se nekako na bazičnom nivou možeš poistovjetit s nečim u priči, i uvijek te dobra knjiga natjera da porazmisliš malo o svom životu i odnosu s drugim ljudima. Doduše, nije se bilo teško poistovjetit sa ciničnim likom koji tretira kuje ko kuje i općenito ga boli kurac. Nije mi ni bilo teško voljeti njegovo pisanje koje je utjecalo na neke ljude koji su utjecali na neke ljude koji su očito utjecali na neke ljude koji su utjecali na mene i način na koji ispisujem svoje kolumne.

Čitam ta njegova autobiografska sranja, te doživljaje, i taj kraj, i mislim, da ako je on uspio da nađe svoj nekakav mir, makar u 59. godini… možda ima i za mene malo nade. Zadnje vrijeme je nedvojbeno išlo samo nagore ša žena i mene tiče. Prekinuo sam svaki kontakt sa svojom najdražom djevojkom, neka luda psiho-kuja me želi ubit, zadnji put kad sam jebao jednu djevojku, rekla mi je da sam ju gledao ko kurvu, a u zadnje vrijeme ko da postaje obrazac da se ni ne sjećam toga da sam pričao s djevojkama kad izađem van. Hvala ti Bukowski, nakon ove knjige sam postao svjestan svega toga i osjećao se još sjebanije, hodao malo po kiši danas na nekom tipičnom samosažaljevajućem jadnom sranju. No doduše, nije to niš prema Drugome koji je nakon ša je pročitao knjigu, odmah nazvao Predsjednika, i krenuo u jednotjednu seriju opijanja i samosažaljevanja. Evo priznajem ti Ivo, jadniji si od mene. Možda smo se trebali nazvat jadnici, a ne dječaci.

Da se vratim na svoju najdražu djevojku. 4 godine najčudesnijeg i najčudnijeg odnosa između dvoje ljudi koji sam ikad iskusio, uglavnom bolnog po obje strane, usprkos hvale vrijednim pokušajima, uglavnom s njezine strane. Imam osjećaj ko da je konačno finalno. Znači, svi vi ljigavi pederi koji ste ju neuspješno oblijetali cijelo vrijeme dok sam bio u Splitu, možete stavit osmjeh na svoja ružna lica. Van sam slike, van sam uopće jebenog okvira, van sam zida i van sam jebenog muzeja na čijem zidu slika visi. Šteta, jer lijepa je to slika.

Ne prođe dan da ne pomislim na nju, i to je sjebano. Sigurno je sjebano jer sam odjebao jednu djevojku davši joj to za razlog, a onda je to valjda i istina. Nisam valjda lagao o tome da patim za njom samo zato da bih se otarasio nekoga nježno jelda? Nisam valjda. Nisam plakao, mada sam zbilja želio. Nisam plakao za ničim otkad je Dragutin umro. Ne brojim to ša sam pustio suzu na “King Konga”.

Opet, toliko tih osjećaja prema njoj koji su sada tako neusmjereni i nekontrolirano lete okolo po ovoj podstanarskoj sobi, odbijaju se od zidova, i zabijaju mi se ravno u mozak. Il je to radijacija od monitora. Ne znam. Pišem sada prvu u seriji pjesama o svim svojim bivšim djevojčicama, djevojkama, i ženama. Reko sam joj za tu ideju još dok smo bili uski. Nije htjela da nju spominjem unutra. No jednom, doći ću do nje, ali sada zbilja ne želim razmišljati o tome ša ću tada napisati.

Eto i tako se ja sažaljevam u 4:52 ujutro u četvrtak. Za fax sutra još nisam počeo radit, jer sam pročitao i pun kurac knjige o usponu i padu Death Row-a. Saznao sam da je Tupac u prvoj pucnjavi u onom studiju u NY-u zbog metka izgubio jedno jaje. Možda je neko to znao, ali ja nisam. Znači sad je vrijeme, za fax, još jedna noć, druga ovog tjedna.

Neko se jednom žalio da kakve veze ove kolumne imaju veze s hip hopom. Pa ako ti ovo o Tupacu nije dovoljno, onda ti upućujem jedan odlomak iz knjige, koji se može vrlo lako odnosit na većinu ove naše scene. Hip hop scene, jel. Uživaj.

“Ali ako lažete čoveka o njegovom talentu samo zato što sedi preko puta vas, to je najneoprostivija od svih laži, jer mu govori da produži s tim, da nastavi, što je najgori način za čoveka bez istinskog talenta da straći svoj život, na kraju krajeva. Mnogi ljudi baš to čine, uglavnom prijatelji i rođaci.”
– Charles Bukowski