wolfthorn

2

jebeni wolfthorn. inače uvijek kupujem whitewater deodorant stick, nisam neki lik šta komplicira oko toga, sviđa mi se miris, zadovoljan sam njim i u koji god dućan uđem ima ga za kupit i sve je fine and dandy. do jučer. uđem u dućan i nema ga. umjesto toga jebeni wolfthorn. mislim si okej, probajmo s ovim, zašto ne, pa šta mi se može desit, isti je proizvođač, koliko, na koncu konca, različiti mogu bit?
međutim wolfthorn je posebna priča. wolfthorn ima vukove nacrtane po sebi na način da ti nije jasno jesu li vukovi kul u smislu uobičajenog kulerstva ili su kul na ironičan način. tanka je to crta. mislim neki debosi su crtali vukove po dezodoransu u maniri slike s omota gramofonske ploče ježeve kućice. teško se odlučit. međutim, nije to ono što ne valja s wolfthornom. ono što ne valja s wolfthornom (osim što će svi u dućanu mislit da drkate na filmove s vukodlacima) je što miriše na kontiki sladoled. stvarno sam stojebenopostotno siguran da muškarac nebi smio mirisat na kiki od ananasa. i to nije jedini problem. danas me cijeli dan peklo ispod ruke i sad kad sam pogledao na ogledalu sve mi je crveno ispod ruke. morao sam stavljat puder. pa nisam ja p diddy. jesam li ja p diddy da stavljam puder ispod pazuha? ko god je zaslužan za ovaj wolfthorn treba dobit otkaz, al’ ne samo otkaz u smislu da ga obitelj prihvati nazad i utješi, nego da ga se izbaci iz kuće i da mu se jednostavno objasni da su svi nepopravljivo i zauvijek razočarani i da njegovo postojanje nema smisla, da se ne vraća više jer nikog nije briga šta će bit s njim. to je ono što bi se trebalo dogodit.