split

baš smo se bili vratili iz rijeke gdje je popularni dvojac šmenza poznatiji kao loopjunkies prvo bio primoran da napusti stereo klub a zatim i hostel u kojem smo spavali poradi vlastite radikalne živahnosti. jedno putovanje nazad i par sati prekratkog odmora poslije, bili smo opet u akciji, ovaj put u poznatom okružju s poznatim ljudima u mjestu gdje su izlasci zapravo rituali jer svaki put završiš na jebeno istom mjestu s jebeno istim ljudima radeći jebeno iste stvari. ima nešto privlačno u toj tragediji.

držeći u ruci bocu vina, vozeći se na stražnjem sjedalu šmeove limuzine, prolazeći pokraj bemze, gledajući u sve te na lijep način ružne zgrade splita, slušajući šmenzinu drumbu i naše vlastite pizdarije koje laprdamo onako retardirani kakvi i jesmo, shvatio sam kolko volim split. drugdje su ljudi nekako normalni i prijazni, ko u starim, naivnim crtićima. dođe ti da ih zaliješ vodom da se osvijeste. u splitu tebe zaliju vodom samo zato jer izgledaš ko da te taj dan niko prije njih nije zalija vodom.

neću pizdrekat više, samo ću navest ovaj primjer koji po mom skromnom mišljenju najbolje opisuje split:
u blizini moje kuće je zgrada na kojoj se zid svako malo farba u bijelo kad ga neko išara. od zadnjeg farbanja je prošlo određeno vrijeme i taj zid se bjelasao na suncu, onako čist i bijel, već par mjeseci. nedavno je netko crnim sprejom velikim slovima ispisao JA OVO VIŠE NE MOGU IZDRŽAT.