Smrt u Bosni

Bili smo na malom izletu u BiH, i od svih izleta u tamo dosad, ovaj je definitivno bio najpozitivnije iskustvo, i zato zaslužuje da iscijedim jednu kolumnu iz svojih sjećanja. No nije sve bilo breskve i krema. Naime, neka 3 tjedna prije održavanja koncerata, dobio sam prijeteći mail od nekog ko potpisuje svoj mail sa “ultras starmo”, da se nikako ne smijem pojaviti u Mostaru, jer nisam dobrodošao u “njihovom gradu”, i da ako dođem, da ću toliko najebat da se više nikad neću usudit ići preko granice. Ne znam nikoga iz Mostara niti sam ikad bio tamo, tako da dosta je retardirano da me neko tamo mrzi zbog ničega ša sam mu u životu učinio, i s obzirom na posjećenost koncerta u Mostaru, smješno je da me neko tamo smatra vrijednim jedne ozbiljne prijetnje. Razlog u mailu nije bio naveden, ali nije ni bitno, nisam ga ni tražio, niti sam odgovarao. I jebiga, morao sam ići jer ne smiješ nikada dopustiti da ti tuđa mržnja kontrolira život.

I tako smo mi naumili krenut u BiH. Ali naš čovjek Mara (onaj lik iz “Narodna” videa sa dvocijevkom koji puno viče), koji nas gotovo uvijek vozi, nije nikako uspjevao naći osobnu. A baš se veselio ić u Bosnu jer nije nikad bio tamo, i baš voli ta putovanja i mini turneje. Na kraju krajeva, snimio nam je s malom kamerom i većinu onih live scena koje se odvijaju u naočalama u “Meko sranje” videu. Reko je njemu Predsjednik noć prije, “nema veze, slobodno se ti ubiješ, ako se previše sjebeš, ja ću vozit cijelo jutro do Sarajeva”. A baš taj dan prije, u četvrtak, Mara je izvadio novu osobnu jer je prijašnju izgubio. A kad ono, prepio se, i iste noći izgubio svoju novu osobnu. Kako putovnicu nije imao, bili smo na kraju prinuđeni da idemo samo nas četvorica, znači mi Dječaci i Predsjednik kao vozač, mada je jasno da bi mi možda trebali voziti Predsjednika, a ne on nas.

I tako smo krenuli. Naprijed Predsjednik i Sivo, a iza Vojko i ja. Došli na granicu, i tu je graničar odmah prepoznao da su Predsjednik i Ivo iz Spinuta, i to je bio velik trenutak za Spinut. U Sarajevu smo jeli ćevape, vidjeli da je cijeli grad obljepljen plakatima, čuli da neko priča o Dječacima na nekoj radio postaji, a nakon toga nam je vlasnik kluba koji je ujedno i tonac, reko da su nam beatovi sranje. Nakon tonske, otišli smo u hotel gledat bosansku tv na kojoj je bio Milošević, Karadžić, i svi ti, jer je bila obljetnica nekog dana u ratu. Nismo mogli ne zamijetiti, da je vjerojatno svaki dan u godini ovdje obljetnica nekog dana u ratu, i doista svaki put kad bi došli u BiH i upalili tv, neko je pričao o ratu. Poprilično sjebano.

Do kluba nas je vozio jedan momak koji je u isto vrijeme pušio đoku, tražio neki kontakt u adresaru mobitela, skretao u zavoju, i vodio aktivnu konverzaciju sa Predsjednikom. Zbilja ne bi vjerovao da nisam vidio.

Ša se koncerta u Sarajevu tiče, jedino na ša se mogu požalit je to da smo počeli koncert pretrijezni, ša smo nadoknadili do kraja. Bila je šema ša smo imali wc iza bine pa smo se mogli otić popišat bilo kad za vrijeme koncerta. Vojko je čak najavljivao da će se otić posrat na wc za vrijeme “Ne postoji dobar sretan kraj”, ako ga stisne, ša nije ni čudno za dječaka koji se idući dan uspio posrat 3 puta u sat vremena. Jebiga, ćevapi. Umjesto toga, uspio je stajat na bini i davat mi bekove, a zatim se i rugat mojoj mikro-armiji djevojčica koje su znale cijeli tekst napamet. A viš ja se nisam rugao njegovoj mini-armiji malih repera koji su mu nakon svake druge pjesme skandirali “Vojko! Vojko!”.

Nakon koncerta, zbog nepostojanja Sarajevskog noćnog života (koliko čujemo, udarni su dani za izlazak u Sarajevu četvrtak i subota??), prvo smo se odšetali vikat ispod nečijeg balkona, i nakon toga smo sjeli u taksi da nas vozi u hotel koji je udaljen nekih 10 km dalje negdje u pizdi materini na samom rubu Sarajeva. Pričalo se o tome, i prvi put smo to saznali sad, mada smo bili već u tom hotelu Park kad smo išli po INDEXI 09 nagradu, taj hotel ima u sebi i unutarnji bazen i neku maserku. Odlučili smo zato da odmah sada skočimo pijani u bazen i izredamo se svi redom na maserki, tj. ona na nama. No kad smo došli na recepciju već dobrano sjebani, neki stariji čovjek nas je jako mrko gledao, i odrješito nas obavjestio da bazen otvara tek u 10 ujutro, a valjda i maserka tada kreće u akciju. Ne znam zašto je bio toliko ljut, prilično sam siguran da smo bili jedini gosti u hotelu, jer jebeno nikog nisam ni čuo ni vidio na našem katu.

Ovako smo bili raspoređeni u sobama Predsjednikovom naredbom. Vojko i ja u jednu, Ivo i Predsjednik u drugu sobu. Tako smo uletili u Vujinu i moju sobu i pootvarali još one preostale pive. Nakon toga su se sva trojica redom otišla popišat u našu kadu, a kad se saznalo da sam jedini pišao u školjku, govorili su mi da sam specijalac.

Nakon toga je Vojku i Predsjedniku udarilo u glavu da ipak krenemo van negdje još pit, našto smo se svi spustili dolje pred recepciju i oni su natjerali starog mrgodnog čovjeka da nam zove taxi. Kad je taxi došo, Vojko i Predsjednik su se pokušavali sporazumjeti sa taksistom koji je izgleda bio albanac ili nešto jer nije ništa razumio i nije znao pričati istim jezikom. Oni su tražili da ih odvede u neki klub di se ljudi zabavljaju i di mogu pit, a on je to povezao jedino sa striptiz klubom. Nakon toga su ga odjebali, dali mu 5 KM za trud ša je prevalio 10 KM nizašto, i vratili se u hotel.

U retrospektivi, očito je dobro da su tako postupili, umjesto da su otišli u neki striptiz klub i spiskali sve pare koje smo dobili za koncert, i da ih je doslovno neko tamo ubio. Umjesto toga, vratili smo se svi u sobe spavat. Ja sam samo pao mrtav u odjeći na krevet i tako ostao kako znam i inače, a kasnije je Vojko nazvao Predsjednikov apartman i govorio mu da sam mrtav, da se ne mičem i da ne dišem.

Idući dan smo se spustili na doručak, koji je bio puno manje zabavan od onog prošlog u istom hotelu sa Bebekom. Jer ovog puta, sve su okupirali zaposlenici nekog osiguravajućeg društva, i nemoš vjerovat koliko su ti ljudi u stanju vodit zatupljene uzvišene razgovore o svojoj liniji posla, tj. prodaji osiguranja. Nakon toga smo naravno išli na ćevape u onaj neki mini Hodžić, di nas je opralo za 50 maraka. Nakon toga smo čekali na trgu Predsjednikove ljude i gledali ljude kako prolaze. Ivo je vidio neke 3 nogometašice koje su se dodavale loptom, i sanjario je o pronalasku savršene žene koja će dijeliti njegovu strast za nogometnim managerom, ili barem PES-om.

Kad su napokon došli svi Predsjednikovi ljudi, odveli su nas u prejebenu stražnju prostoriju jednog kafića, di smo morali skinut cipele, i sjest gotovo na pod. U istoj intimnoj prostoriji su već bile i Ivine nogometašice i pušile su neko sranje na nargilu. Svirala je arapska muzika, i sranje je bilo predobro uređeno. Samo su falile trbušne plesačice i opijum da sve bude savršeno. No jebiga, ništa od toga, i oprostili se mi, a tu je bio došo i neki reper od 18 godina koji već ima 3 albuma pod svojim pojasom, uzeli smo par boca vina i krenuli prema Mostaru. Tu negdje na putu do Mostara sam počeo udarat po vinu, jer računao sam da ako već moram poginut, bolje da poginem pijan, biće veselije.

Otkrili smo da je klub u Mostaru dosta veći od onog u Sarajevu, i neočekivano dobar za jedan klub u Mostaru, ša je bilo obrnuto proporcionalno posjećenosti na koncertu. Ali zvuk je zato bio jebeno savršen, i žao mi je ša više ljudi nije imalo priliku to osjetit, jer bili smo jebeno raspoloženi na koncertu. Prije i poslije koncerta, ubio nas je u pojam neki mladi house DJ, ali nemoš mu reć da lik ne zna umixat svoje sranje koje pušta, mada to možda i nije toliko teško ako je svaka pjesma istog BPM-a. Prije koncerta jeli smo neki preludi burek preliven nečim ša liči na jogurt, i proživljavali smo emo trenutke sa mladom i lijepom prodavačicom velikih očiju koje su puno više govorile nego ša inače govore oči prosječne prodavačice bureka.

Zapili smo se gledajući komične narodnjačke spotove, došli na koncert i zapili se još malo. Na kraju nikakvih problema nije bilo. Osim ša je neki lik htio uć besplatno u klub, pa je prebio jednog zaštitara dok su drugi gledali i čekali da dođe interventna. Kad smo izlazili iz kluba nakon koncerta, ispred je bio kombi i barem 7 policajaca. No zbilja sumnjam da je to imalo ikakve veze s onim prijetnjama. Spavali smo kod organizatora koji se zove Unkas Kupusović i koji ima jebenih priča na dane, o ruskoj mafiji, i Rundeku koji je cijelu noć jebao dvije mostarske grupi kuje u njegovoj sobi, koje je odabrao između desetak voljnih grupi kuja. Zatim je predsjednik održao jedno predavanje o rakiji, a Unkas o vinu, i to je bilo to.

Drago mi je da sam ostao živ, i bilo je ovo zbilja najjebenije putovanje u Bosnu dosad, tim bolje ša je počelo na negativnoj noti, a završilo ovako jebeno. Mostar je lijep grad, vidimo se možda opet, biće mi drago.