ruski standard
zondo i ja, držali smo se za žute ručke busa koji je bio prepun mladih mršavih žena…i mislim da je jedna dvaput sramežljivo bacila oko na mene. na prvi pogled mi se učinilo da je lijepa. na drugi pogled sam shvatio da ima ružan ten. rekoh zoniju da je u kurcu kad stojiš u punom busu, stalno moraš negdje gledat, ili naletiš na nečije oči, ili nečiji dio tijela, nečija guzica, nedaj bože muška.
najdraže mi je sjest uz prozor i gledati grad na nekom streets of philadelphia sranju jer to je mjesto najkomfortnije u busu, nemoraš imati nikakav kontakt sa ostalim bijednicima i nitkovima šta se drndaju u osamnaestci. jedino kada netko dođe da sjedne do tebe, uvijek te natjera na komunikaciju, pristojno se zanimajući molim vas jeli ovo mjesto zauzeto. i uvijek pristojno klimnem glavom, iako mi je više puta palo napamet da kažem da tu sjedi moj nevidljivi prijatelj rikardo. ali nikad nemam muda ni volje za takvo nešto.
izašli smo iz busa na stanici lučac, nosio sam na usb sticku podlogu noćne pjesme, da nam je luka iz tbfa ispolira kako bi na exitu uživo zvučala deblje. čekali smo semafor iza neke dvije mlade žene koje su izašle iz busa kad i mi. diskretno sam objasnio zoniju da žene kada šetaju ispred muških na ulici, uvijek imaju potrebu majcu neprimjetno rastegnit preko guzice u slučaju da se vidi malo kože. upalilo se zeleno pješacima, i šetajući preko zebre, mlada kuja broj 1 je neprimjetno rastegnula majcu preko guzice u slučaju da se vidi malo kože. zondo je nijekao moju hipotezu, osvrćući se na to da mlada kuja broj 2 nije reagirala prema predviđenom. objasnio sam mu da mlada kuja broj 2 ima preveliku majcu za takva sranja.
luka živi kao jebeni tom ripley. starinska kuća na katalinkama, stalak za slikanje, gustav klimt na polici, mpc4000 nasred sobe, zavjesa leluja na propuhu, ogromni balkon, vani pada sumrak, čuju se pubertetlije šta loču i iznad čempresa viri mjesec na nekom banana sranju. ukratko, impresivno sranje. srčući kocke leda iz visokih čaša nekog dobrog vina, gledali smo kako luka ušminkava frekvencije podloge, dok se nije okrenuo, dao zondu svježe sprženi cd i priznao da je dobar beat. odslušali smo grubu skicu novog nedovršenog albuma tbf-a i soundtrack neke predstave o pepeljugi šta su radili luka i saša, pa onda lukine beatove, koji su se pokazali masu tripoidnim i mračnim na neki dobar način.
onda je iz dubokoga izvadio votku. naime, to nije bila bilo kakva votka, bila je to the votka, kako nam je objasnio. zvala se “ruski standard”, šta na ćirilici nisam znao pročitati s moćno-izgledajuće debele staklene boce koja je bila okovana ledom. luka ju je donio sa nedavnog nastupa u moskvi, tamo su mu je preporučili neki rusi, nadodajući da ona sranja šta mi imamo, šumsko voće vigori, mockbe, sankt petersburzi, čak i smirnoffi, nisu govno prema “ruskom standardu”. i stvarno, likovi nisu ni ludi i sranje. onaj karakteristični oštri okus votke jest bio tu, ali nije bio grez i nije me tjerao na povraćanje nego je glatko klizio. čak smo pili iz malih original čašica na kojima se crvenilo CCCP. tom ripley jeote.
nakon treće čašice te moćne vodurine, malo sam se razveselio, nisam izdržao pa sam opet tjerao ljude na freestyle sessione. ispalo je malo govnasto, nije bio moj dan, ali moj pederski melodični delivery preko lukinih svemirskih lounge loopova je zvučao obećavajuće pa smo se dogovorili da napravimo nešto za taj misteriozni vojko vrućina EP. ostatak vremena, ja sam još preslušavao beatove na slušalicama dok su zondo i luka zapali u neke ozbiljne životne teme. mislim da je i luku malo dirnuo standard pa je počeo pričat o zlatnim lignjama i vuć paralele između kralja ribara i ptsp-a. puštao nam je neku marleyevu pjesmu, prvo verziju snimljenu u jamajki pa onda verziju snimljenu u engleskoj, cijelo vrijeme negodujući o nekim zvukovima koji su naknadno dodani na engleskoj verziji.
vratio sam se kući. istiskujući majonezu na fetu kruva, počeo sam osjećati tu otuđenost i bol u svijetu. tako da nisam izdržao…nazvao sam bivšu, trebao sam čut njen visoki skvičavi glas. ali umjesto njega, javio mi se dublji, usnuli glas. bila su 2 sata, već je bila zaspala, mrmljala je nešto tek tako da me se otarasi. poklopio sam slušalicu i konstatirao kako je gadno kisel osjećaj u glasu nekoga s kim si bio toliko blizak čuti ikakvu nezainteresiranost, čak i mali trag odsutnosti i razmišljanja o nekim novim i meni nepoznatim stvarima. poslao sam sve u kurac, oprao zube i zaspao.