prvi put 2

1

nekidan sam bio prvi put na grobu od mačka. bivšeg mačka. nema ga već više od godinu dana al’ sam bio prezatvoren u nekim svojim misaonim krugovima (za)bluda i samozavaravanja da mi nije palo na pamet da možda postoji mjesto na kojem njegovo tijelo jedu crvi. valjda sam mislia da veterinari koji uspavljuju životinje kasnije obuku neke zlatne haljine i vlastoručno prebacuju posmrtne ostatke u dematerijalizirani mačji raj, gdje mačke leže, jedu i spavaju i nema mačjih dlaka po podu jer svaka dlaka kad otpadne također ide u svoj raj, raj za mačje dlake. gdje mačje dlake, ovaj, leže. šta bi mačje dlake radile?
mislim možda je to prirodno, da se ove naše ljušture nakon smrti vraćaju u zemlju, uostalom dio smo ove planete, valjda imamo pravo na to. samo, gdje ćemo svi stat? oće li u budućnosti gradit nebodere u kojima će slagat u vis posmrtne ostatke toliko bitnih ljudskih tijela? ne znam i mislim da me nije ni briga. ustvari, stvarno me nije briga što će bit s mojim truplom, zapravo spreman sam za određenu sumu, određenu lijepu svoticu, potpisat ugovor s nekim tajkunom nekrofilom ili čitavom skupinom tajkuna nekrofila. pa to uopće nebi bilo loše. daj mi pare sad, daj pare i začepi, a nakon smrti radi šta hoćeš. to je dosta dobar deal ako se mene pita. s druge strane, možda se mene nebi trebalo pitat ništa, možda nisam sposoban ni da odlučujem u vlastito ime. ne
znam. bogate nekrofilke, javite se, moj broj je taj i taj.