o jednom od trenutaka

2

nisam nikad upoznao ni vidio anu rucner pa možda nebi ni bilo u redu da pišem o njoj. ustvari, to nije u potpunosti istina. vidio sam je ujutro na porinu kad smo se išli odjavit iz hotela. i bio je i vlado kalember tamo, izgledao je bolje nego ikad, na nekom holivudski formalin sranju, na nekom nemaš ni 30 a ja izgledam mlađe od tebe sranju, na nekom ovako će 60-ogodišnjaci izgledat tek za 200 godina sranju. dobro za njega.
jednom drugom pak prilikom bili smo u nekom stanu razveseljeni, vrtili programe na televiziji i odjednom smo naletjeli na nekakvu velebnu manifestaciju gdje na bini krasan komad mesa još krasnijih butina svira na violončelu odu radosti a u pozadini se izmjenjuju kadrovi iz jedne od turističkih razglednica hrvatske. zbog te pobjedničke melodije i predivnih kadrova prirode taj komad mesa pretvorio se u bogorodicu. hrvatorodicu. hrvatorodnicu. nemilo sam htjeo uć u tu hrvatorodnicu. htjeo sam da mi bude majka i ljubavnica, da me rodi. da rodi mene samog nakon sexa sa mnom, pa da onda rodi violončelo, pa da me namaže paštetom cijelog, pa da se onda taj krug opet ponovi pa da sebe namaže paštetom. pa da rađa paštetu. i ne znam zašto su mi sad lignje i hobotnice na umu, znam da nije imalo veze s tim. kasnije, kad sam došao kući tražio sam na youtube-u snimke njenih nastupa uživo i pokušavao masturbirat na njih. nije išlo. bio je to samo jedan od trenutaka. trenutaka koji se neće vratit.