o danu žena

sretan vam dan žena, žene.
eto, baš na današnji dan pao mi je na um film 500 days of summer. onakav kakvog ga ja pamtim, tojest. ko zna kakav je u stvarnosti.
znači lik u hlačama od samta, sluša smithse, smišlja slogane za čestitke u firmi koja proizvodi čestitke, bla bla, osjeća se neispunjeno, u život mu uleti ta neka ženska koja ga oduševi (oboje slušaju smithse).
savršen izbor za glavnu žensku ulogu, zooey deschannel, dijete hollywoodskog braka, zaručeno za vokala indie rock banda death cab for cutie, ljubimica sundance publike, pretpostavljam.

sljedećih 100 sati, iako je to vidljivo i u prvih 20 minuta, odugovlači se to njihovo ljubakanje, gugukanje, vrckavo druženje i upoznavanje karakteristično za prvu godinu veze. ženska mu se sve više sviđa. ovdje treba istaknuti da to i nije baš čvrsta veza s obzirom da se ženska preserava kako ne vjeruje u pravu ljubav i kako nikad više ne želi imat momka.
naravno, ona ga ostavi i odma se zaruči za nekog drugog na kojeg je naletila, koji joj više odgovara.
i sad on tuguje, buhuhu da bi na posljetku filma naletio na neku koja mu naizgled još i više pristaje, koja je savršena za njega.

po mom najskromnijem mišljenju, film bi bio puno bolji da posljednjih 5 minuta samo ubrzano prikazuju sve iduće žene koje će ga ostavit.
po mom, nešto manje skromnom mišljenju, film bi bio deseterostruko bolji da je o rasi izvanzemaljki koje slijeću na zemlju s jedinom misijom da muškim pripadnicima ljudske vrste puše kurčeve.
kao u avataru.