Mineralna

3

Ne znam ja kako će moje malo srculence podnijet sve te drame. Samo sam htio malo mineralne u subotu navečer, petak navečer, koji je već dan danas. Samo malo mjehurića u grlencu da osjetim. I prvo kao ajde uzmi pasa da se prošeta s tobom do trafike, kao ajde dobro, međutim, pas, govno malo nezahvalno, leglo na pod i ne miče. I ništa, prekini razgovor s bivšom curom na mobitel, vraćaj pasa doma i ajde sam, ko i svako bipedalno biće, do trafike. Nema trafike. Rolete spuštene do poda, ko na onim garažama obiteljskim u američkim predgrađima u američkim filmovima. E sad, šta ću, pa neće me valjda nepostojanost jedne trafike zaustavit. Imat mineralnu. Osjetit mjehuriće. Vrati se doma, opet, uzmi ključe od auta i ajde do pumpe doli kraj Poljuda. Naravno, štopaju me panduri. I znam da nisam kriv, nisam ništa kriv, samo idem po mineralnu, ko i svako drugo biće koje ide po mineralnu kad ide po mineralnu. Međutim uvijek je tu ta neka nelagoda kad te štopaju, cijeli promrznem. Pogotovo što su me zadnji put uhvatili pijanog i naplatili 3 tisuće kuna i udrili zabranu vožnje 9 mjeseci i pogotovo nakon šta je prošlo 8 mjeseci tokom kojih sam mislio da ne smijem vozit auto al je ispalo da mi kazna još nije počela teć i da trenutno mogu vozit auto. Dok ne počne zabrana. Za koju sam mislija da je počela. I nisam vozia auto. 8 jebenih mjeseci. Al’ je ispalo da sam ga moga vozit. I da ga tek u budućnosti neću smjet vozit. Iako sam ja kaznu već odradia. Samo oni ne znaju da sam ju odradia. U svojoj galvi i u svom životu. Pa ću ju morat u budućnosti opet odradit. Za njih. I tako me na putu do jebene pumpe štopaju. Prijazan neki policajac. Pitao me da koliko mi auto troši. U glavi sam to protumačio kao njegov pokušaj provjere moje upušenosti. Ljudi uvijek misle da sam upušen. Rekao sam mu da nemam pojma ništa o autima al’ da mi je prijatelj kad sam mu ga posudio da ide autocestom do Zadra bio oduševljen kako malo troši. Bio sam zadovoljan tim odgovorom, pogotovo zato jer sam ga posudio prijatelju da ide skupit Batmana 3000 iz zatvora u Gospiću i uspio sam umjesto toga reć nešto drugo. To je isto jedna od stvari koja nije laka, pričat, a u isto vrijeme u glavi imat različite misli od onih koje izgovaraš. Na ulazu u benzinsku postaju bili su postavljeni narančasti čunjevi i nije se moglo dalje autom, ali sam izignorirao lagani slom živaca i uspio ući pješke u onaj trgovinasti dio. Djeca neka, bila su glasna i teta koja radi unutra ih je pitala da joj pokažu osobnu. Uspio sam kupit jebenu mineralnu i doć doma u jednom komadu. Čitavim putem nazad me pratio neki crni bmw. Kad sam otvorio mineralnu previše me peckala. Bilo je previše mjehurića u njoj.