Jebale vas tajice
Kako li je ljeto sjebano. Pokušavam vratit svoj život u uobičajenu kolotečinu, jer bio sam sasvim zadovoljan njom, a ovo ljeto mi je sve sjebalo. Ne znam više di mi je glava, di mi je pišo. Moram tome stati na kraj. Zato ću započet s nečim, može kolumna, kratka i malena, jer najbolje je započeti od malih stvari. Prvo da ispričam jedan malen i zapravo sasvim nevažan san.
Znači nalazio sam se na nekoj zabavi, ovako malo privatnoj zabavi, uz dosta čudnih, ali javnih lica, koja su prešetavala kroz prostoriju (nešto zapravo slično onome ša ostali Dječaci proživljavaju ovih tjedana, dok ja sjedim u svojoj sobi iz ne znam kojeg razloga, radeći ne znam šta). I tako sjedim na velikom mekanom dizajnerskom trosjedu i gledam svoja posla. Padne mi na pamet zamisao da bih mogao legnut na njega, kad u tom trenutku do mene sjedne ni manje ni više nego Nered.
Nered je na sebi nosio sasvim ozbiljan izraz lica, a tako je i nastavio kad mi se zabrinuto obratio. Reče mi: “Čuo sam kako tretiraš onu svoju djevojku.” Pitam ga: “Je, a koju to?” Jer vidiš, stvar je u tome da mi se nekad dogodi da saznam da imam djevojku, a da nisam prije ni znao da imam. Tako eto očito i u ovom snu, nisam se baš mogao sjetit koja bi to mogla bit, ali kako mi je on pojasnio, onda sam se pomirio s tim da imam djevojku, jer vidiš to je san, i ne razmišljaš o takvim stvarima nego uzmeš kako ti dođe. I eto sad sam se sjetio kako mi je Ivo opravdavajući svoje dosadno opisivanje jednog događaja rekao: “Svaki opis događaja traje dulje od samog događaja.” To je bogme istina, no digresija.
I tako mi Nered odgovori: “Onu plavu. Čuo sam šta joj radiš.” I zatim je malo klimao glavom u negodovanju. Nakon toga se nisam mogao sjetit ša da mu pametno odgovorim na to i tako je taj san završio, a ja se probudio naravno.
Mučio me malo taj san cijelo jutro, jer sam se pitao je li to neka velika poruka koja me opominje ukazujući na to kako sam pred neko vrijeme pisao tu da ću se trudit kročit putevima dobra, a onda nakon tih izjava sam radio sranja kujama koja je bolje ni ne spominjat. Dakako, pitao sam se i dovraga zašto mi je Nered baš spomenuo tu plavu kuju. Nju, koja mi trenutačno u poretku stvari više zbilja ne znači ništa.
Sada će njezina prijateljica pročitat ovo i onda će joj opet reć da sam pisao da sam ju jebao il neš slično i da sam srao po njoj il neš slično i onda će ona meni poslat uvrijeđenu poruku na koju neću odgovorit i onda ću napisat još jednu kolumnu o nečemu nebitnom u kojoj ju neću spomenut i onda će se život nastavit po starom i bit ću zadovoljan, bit ću sretan do idućeg Exita kad ćemo oboje bit godinu dana stariji, ona valjda punoljetna sa 6 pirseva više i onda će mi opet uletit i pričat kako ju je njena kul skejterska seniorska ekipa primorala da me se odrekne, jer me oni ne vole, a ja joj neću baš pričat kako ju Dječaci zovu sidašica i onda će se dogodit svašta, a ja ću opet sanjat čudne snove, probudit se pored nje, pročitat joj poruke i nać kako ju neko zove svojom pičkom u 10 poruka i mislit o tome kako je to prilično ružnija riječ od kuje i onda ću opet spavat malo. Jel tebi jasno kolko je sve besmisleno?
No ono ša me zbilja smeta je da su mi u tjedan dana u sobu kročile dvije kuje u tajicama. Kratka lepršava suknja i ispod tajice. Jebo vas da vas jebo revival osamdesetih. Od svih sranja koja možeš oživit iz tog vremena… nemoš uć u moju sobu s jebenom fudbalerkom i nemoš mi uć u sobu s jebenim tajicama. Nemoš. I znaš ša ti preostaje? Ništa. Skidaj tajice.