o ribama

4

ne kužim tu stvar s ribama. mislim, stvarno rijetko tko bi kad vidi moje roditelje pomislio da su retardirani. ni ja to ne mislim, ustvari. međutim, postoji taj problem s ribom koji mi nikako ne ide u glavu.
drže tu priglupu ribu u kockastom malom akvariju. mislim, tu je valjda 5 litara vode unutra. zašto bi itko na taj način mučio živo biće? i kako je uopće moguće da oni na to gledaju kao na nešto simpatično. nisu joj čak ni ime dali. mislim, možda jesu, al’ nije mi nikad palo na pamet da pitam za ime tog glupog, kretenskog, plivajuće-plutajućeg sluzavog bića. to ne zaslužuje ime. ta tužna glupost od tijela pliva u svojim govnima čitav život. pliva u svojim govnima i bulji. samo bulji. ne pjeva, ne priča, ne mazi se, ništa. nije ni svjesna da je živa. samo pluta ko debil. i nije mi jasno zašto su nakon što je prošla riba umrla ponovo platili nekome da mu uzmu ribu da bi plutala u njihovoj blizini. pa pusti tom debilu njegovu ribu kad je već toliki debil da je ima. zašto činit tu ribu svojim problemom?
to biće je toliko glupo da ako joj daješ hranu jest će je sve dok ne umre. uvijek kažu pazi da joj ne staviš previše hrane. šta se tu ima pazit, nek umre govno nezasitno.

eurotika

0

dao sam skroman doprinos posljednjem broju zareza, dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja (kojeg vjerojatno još uvijek možete nać na nekim kioscima) ovim bijednim pokušajem erotske poezije na temu ulaska hrvatske u europsku uniju:

soba puna ljudi
kroz koprenu dima vidio sam kako bivaš
mlada angela merkel
samo puno mlađa i drukčije konstitucije
ustvari uopće nisi izgledala kao angela merkel
što je dobro
nadao sam se da ispunjavam uvjete za ulazak
zamišljao sam kako ti prilazim
i šapćem na uho o krivom tornju u pisi
koji je otvaranje jednog šlica daleko
i kako na tvom klitorisu više neće biti marmelade
nego džemovi
osim ako su nastali od agruma
onda će i dalje biti marmelade
al’ naravno da ti nisam prišao
previše pijan
previše mlad
previše nezaposlen
…a ti tako neoliberalna

porin 2013

2

sjedim za stolom sa seronjama iz izdavačkih kuća i toliko sam zao da sam svog najdražeg bubnjara nagovorio da podijeli te trenutke ustifanosti sa mnom. nije ga, doduše, bilo teško nagovorit jer je ranije tog dana dobio porin za spot godine za tbf-ov dok grad spava pa je bia još veseliji nego inače, jebem mu tu njegovu gljumljenu veselost, da mu jebem.
samo jedna od prekrasnih rečenica koje sam mislio izgovorit u slučaju da dobijemo porina bila je zahvala mami i tati i izražavanje nade da će ostat živi i zdravi, barem dok se ne naučim služit mašinama za pranje rublja i suđa. nekako je ispalo da mi je ipak drago šta nisam izrekao tu rečenicu pred kamerama jer sam po povratku u split saznao da mi je otac u bolnici i nekako je ispalo da ima rak i da mu tumor nije operabilan.
čim je prošla naša kategorija ispio sam čašu šampanjca i napustio dvoranu.
u wc-u su mi neka dvojica glavešina iz drugih izdavačkih kuća rekli kako je pjesma ludilo i da bi dobili porina da smo na njihovoj izdavačkoj kući, he he, što i nije bila loša pošalica, he he, s obzirom da dolaze iz čarobne zemlje poslovnih odijela i urednih stanova u kojoj nikad ne ponestaje seronja.
bila je to jedna od onih šala nakon koje poželiš tim ljudima skinit glavu i kenjat im niz vratove u želudac, a kožu s njihovih lica postavit kao otirač ispred kućnih vrata. šala nakon koje ti ta 2 lica s te dvije velike glave (ne znam kako al’ ti ljudi uvijek imaju ogromna lica, npr. zdravko mamić, taj lik ima facu od pola metra, da uđeš u prostoriju u kojoj je 50 ljudi, barem 39-orica se nebi ni vidjela od njegove face, znači pričamo o licima površine omanjih država) uruče svoje vizitke i onda zajedno prošetate do kraja hodnika samozadovoljno izmjenjujući dosjetke bez da ijednom pomisle na moguće razloge zbog kojih im kćerka u privatnoj školi žvače i guta rizle, ponekad i tvrđi papir.
nisam neki fan osoba iza kulisa glazbene industrije, izgleda.
na afteru je bilo veselo i izmijenio sam neke urnebesne rečenice sa svakojakim zvijezdama hrvatskog neba.

o nekim pjesmama 4

3

znači radi se o pjesmi ”4 minutes” koju pjevaju onaj stari transvestit (koji je ne znam kojim vradžbinama i hipnozom uspia natjerat guy ritchia na brak) i ryan goslingov kolega iz mickey mouse kluba, justin timberlake.
protiv justina nemam ništa, dole sam s justinom. jebem se s justinom, nije problem. nisam čak ni ljubomoran što je s jessicom biel. stvarno nisam, zašto bi ona npr. bila sa mnom kad je justina upoznala prije mene. tako se život odmotava, ne možeš tu ništa. netko je s jessicom biel, netko nije, jebiga, al’ kažem: nisam ni ljubomoran jer drag mi je lik. s druge strane tu je madonna koja se toliko nasrala o ovoj pjesmi da je mene sram u njeno ime. moguće da je i nju sram same sebe jer ako se dobro sjećam branila je vlastitoj kćeri da gleda televiziju do njene 12 ili 15 godine, vjerojatno zato da ne vidi kakva joj je mater raspala kurvetina. evo što se može nać na wikipediji o ovoj pjesmi: The song’s lyrics carry a message of social awareness, inspired by Madonna’s visit to Africa and the human suffering she witnessed in the continent.
znači timbaland i danja su opet ubili beat i pjesma je zbog toga definitivno bombica, međutim, tekst je ono što ovu bombicu čini nevjerojatno zanimljivim komadom govna u šarenom omotu.
znači taj stari transvestit i justin se navlače na nekom ti dam ne dam sranju, na nekom prpošni smo i seksualno uzbuđeni i imamo samo 4 minute da spasimo svijet, al’ možda bi bilo bolje da se jebemo sranju. stihovi kojima to izražavaju su toliko nepamtljivi i nebitni da bi lana jurčević vjerojatno ubila malu srnu i popila menstruaciju prašnjavog bijesnog ženskog psa lutalice iz brazilske favele (takozvane šporke kuje) samo da se dočepa tog teksta.
prvenstveno je čudno da netko tko se nađe u situaciji u kojoj ima samo 4 minute da spasi svijet provede te 4 minute pjevajući.
čudno je i da se svijet u kojem živimo može spasiti kopuliranjem žene koja je u menopauzi i pjevačem koji je od malih nogu u showbiznisu, al’ je očito postao dovoljno popularan za michael jacksona tek kad je postao prestar za michael jacksona. što je tužno. mišljenja sam da bi svijet u kojem živimo u jednakoj mjeri mogla spasiti slika malog justina u pidžami koji skače po krevetu s kraljem popa jer mu je ovaj iskusno ubacio 3 lekadola i bijelo vino u bocu 7up-a.
šta je najčudnije od svega, najdraži moj justin i ona nakaza su nepobitno uspjeli spasiti svijet. koliko god puta čuo tu pjesmu nijednom se nakon slušanja nisu urušili zidovi prostorije u kojoj se nalazim, nijednom se zemlja nije otvorila nitijebenojednom plamteće kugle nisu počele padat s neba. očito je da su nas spasili. ne znamo koja je opasnost prijetila, ni odakle, al’ znamo da smo još tu. s neugodom pokušavam odredit količinu lubrikanta koja je bila potrebna mladom justinu da izvrši taj nemio čin, podnese ultimativnu žrtvu i opći sa suhom harpijom žilavih ruku. sad vjerojatno zna kako su se osjećali prvi ratari u drevnom egiptu dok su pokušavali navodnit onu dolinu. čovjek je heroj i poput mnogih velikih ljudi koje je ovaj svijet dao, u nečemu je sličan isusu.
rečeno je da je isus umro poradi naših grijeha i našeg spasenja.
justin je jebao radi naših grijeha i našeg spasenja.
što god radili do kraja naših nezahvalnih, mizernih života nikad mu se nećemo uspjet odužit. i zato mi ne smeta što je s jessicom biel.

noć u izjavama

3

ovo što slijedi su neke od riječi, kako sam ih ja čuo ili mislio da čujem, jedne subote, u splitu, u drugom desetljeću trećeg tisućljeća ere popularno prozvane “novom erom”
papi: nudim ti 3 opcije. znaš ti koliko je to opcija?
svi: 3
papi: to su ti 3 opcije. na pujankama nemaš opcija uopće. nisu ti to duće ili žnjan, tamo imaš 2 opcije barem. a ja, ja ti nudim 3 opcije. pazi, 3 opcije
vojko: želim otić iz osijeka a u splitu sam
kapo: želim ženu sa širokim bokovima i masu djece, da bude kaos. masu malih kaosera šta trče okolo i rade kaos. i ovaj lik mi nešto vrijedi. (pokazuje na alana) to je jedini lik koji me zove doma na telefon. jebeš fejs, nemam fejsbuk i ta sranja, nazovi me doma
ja: je, to nešto vrijedi. nekad je teško prepoznat vrijednost. mislim da većina ljudi ne prepoznaje vrijednost
alan: znaš koji mi je nadimak sad predobar za lika? trokut. pogotovo ako ima takvu neku facu. ono, kad vidiš lika s druge strane pa mu se javiš sa di si trokute. žene imaju 30% posto jači njuh, zato su osjećajnije.
ja: kako misliš?
alan: pa po kojem osjetilu najviše pamtiš stvari?
ja: pa ne mora osjećajnost imat veze sa mogučnošću prizivanja stvari u memoriju
alan: pa to ti je na istoj strani mozga. i znaš šta mi je isto sad šema – tuljane
ja: dobro je, al’ nekako je jednostavno, jednoznačno
alan: može bit i lave tuljane
ja: je, sad kužim. sad mi je jebeno. razumijem skroz
krešo: aj bog, idem ća doma. (krene se udaljavat)
ja: krešo, čekaj tren. jel ti se čini da su svi ljudi osim nas debili?
krešo: lave, tako mi je otkad sam se rodia

sunny melon

1

ima taj neki gel za tuširanje, sunny melon, zaboravim na njega potpuno. za vrijeme tuširanja, maloprije, vidim ga na polici, uzmem u ruku i otvorim… vrati me nazad, nevjerojatno me prokleto vrati. ništa nikad nigdje nije imalo takvu aromu ljeta. osjetim taj miris i odjednom sam na vikendici ili u kakvom apartmanu na otoku, izlazim iz tuša znajući da ću jebat bilo koju od žena koja je trenutno u kuhinji, jer je vruće i ona je u kuhinji u kupaćem ili donjem rublju i očito postoji razlog zbog kojeg se zadržala. ostatak žena s kojima smo se kupali otišle su ko zna gdje i zašto. ne zna se gdje i zašto jer je prevruće da bi se razmišljalo o tome. možda su išle do dućana da kupe sastojke za večeru. vratit će se samo s kruhom, sladoledom i albumom samoljepljivih sličica na dinosaure jer je prevruće da bi se razmišljalo o tome. a možda su i otišle odspavat par sati jer im je more pružilo otpor i učinilo da se opet osjećaju kao fizička bića. izlazim na balkon, djelić neba je već crven. hvala ti sunny melon, hvala ti.

Playlista

0

Ovo je kolumna koja je izašla za jedan srpski časopis, rečeno mi je da odaberem pjesme za koje mogu reći da su najviše utjecale na mene
Nastavi čitati

prošli petak

0

prijateljica me pozvala da odem s njom pogledat nekakvu predstavu. budući da se poziv odigrao samo uru vremena prije same predstave bilo je očito da uskačem kao zamjena za nekog, al’ nije me bilo briga, bila je to prilika da prvi put u tisuću godina pohodim bilo kakvu vrstu kazališta.
u osnovnoj školi smo imali krasnu razrednicu koja nas je na silu tjerala da idemo u kazalište i zahvalan sam joj zbog toga, jer se kasnije ispostavilo da mogu na prste jedne ruke nabrojat samostalne odlaske. treba također uzeti u obzir da sam čitavu srednju bio udimljen i ustvari se ne sjećam nijednog od tih izleta, čak ni onog jednog (ili možda više njih) u gradsko kazalište mladih koji se vjerojatno dogodio par (ili više) godina nakon srednje.
e pa u ovom slučaju nekakva predstava je zapravo bila… ne znam što. nešto. nešto što je samo sebe nazvalo prvom porno komedijom u hrvatskoj. nakupina groznih šala, šala dostojnih hrvatskih sitcomova. ne, to nije dovoljna uvreda. degenerični um koji je kriv za scenarij nad lipom 36 će vjerojatno završit u manje vrućem dijelu pakla od zločinca koji je kriv za tekst ovog komada. ne znam šta mi je više ubilo ostatke ostataka tračaka nade u čovječanstvo, ta patetična, falša GMO zamjena za humor ili publika, koja je kao i uvijek, najviše nagrađivala najpredvidljivije od tih izlizanih pokušaja šale. došlo mi je da si skalpelom razrežem mošnju i u svakoj šaci polako gnječim po jedan vlastiti testis.
sreća da mi prijateljicu osim duhovitosti krasi i suosjećajnost pa se čitavo vrijeme ispričavala što me dovukla u takovu situaciju i zapravo smo većinu vremena smišljali način kako da napustimo dvoranu bez da izazivamo buku i privlačimo poglede. iako su dvije od glumica izgledale dovoljno dobro da ih povedem u razgledavanje zatvorenog lunaparka na kišni dan ili kakvog manjeg seoskog groblja (tojest uključim u bilo kakvu sličnu aktivnost koja nama romantičarima, zavodnicima i nenadjebivim ljubavnicima pada na pamet sama od sebe, takvi smo, tako dišemo) mozak se još jednom ispriječio na putu uklapanja u okolinu. u jednu ruku bilo mi je žao otić, jer je ona mala crna glumica bila presvježa i nebi mi smetalo da se jednom nađem u prigodi da provjerim njen irigacijski sustav, al’ kad dođe do toga da ćeš rađe vjenčat zubaricu i u prvoj bračnoj noći spavat s njenom najboljom prijateljicom i onda joj iduće jutro to priznat 5 minuta prije no što ti krene popravljat zub, nego slušat šta govore glumci na još jednom pogrebu hrvatskog humora, e onda je, prijatelji moji, vrijeme da se napusti sahrana.
večer je počela tako dobro, bio sam oduševljen što idem u kazalište i što se taj petak možda neću napit međutim kasnije su nam se pridružili prijatelj kojeg je poslodavac zajebao za pare i lik kojeg sam ranije tog dana upoznao, a koji je istog dana dobio otkaz i jedno je vodilo drugom i opet sam se vratio kući tek idućeg dana navečer.

prvi put 3

2

jučer sam prvi put neplanirano naručio omlet sa sirom.
kažem naplanirano jer inače u glavi iskompliciram sve moguće situacije do te mjere da na kraju uvjerim sam sebe da je najbolje ostat doma. a i sama hrana ima bolji okus kad je jedem u kontroliranim uvjetima, ne moram razmišljat o ljudima koji me okružuju, ne pokušavam njihovu okviru dodat sadržaj, ne pretpostavljam na kojoj strani kreveta koji od supružnika spava, imaju li imovinsko pravnih problema, truje li im punica susjedovog psa i uklapaju li im se djeca u stado malih bizona u svojoj školi.
donekle me je zabavljalo što kad bih jeo s bivšom curom (ako je smijem ubacit u ovaj naš vižljasti razgovor) nikad joj ne bih znao ponovit ukoliko bi propustila, što je subjekt na televiziji trabunjao. ona je bila tip osobe koji mora imat distrakciju dok jede. uvijek je imala otvorene novine ispod sendviča ili upaljenu televiziju.
jučer sam se osjećao dovoljno opušteno da na prokurativama za vrijeme čajanke naručim omlet sa sirom. bilo je to impulzivno, osjetio sam glad i učinio nekom drugom najnormalniju stvar. omlet sam po sebi nije bio ništa posebno meðutim otvorio mi je mjesto s kojeg sam jasno vidio koliko ovaj svijet ustvari nudi prostora i mogućnosti za uživanje, a jedino što me u tome spriječava je moj vlastiti mozak, moja neurotičnost i nesposobnost da se opustim. mal’ je to korak za čovjeka, al’ velik za woody allena.

FRANCUSKA

4

Bojim se dugih vožnja u autobusima, uvijek mi dođe srat u njima. Nije mi se kenjalo do slovenske granice, ali sam onda skužio da ćemo se tu morat zadržat bar dva sata i da tokom tog vremena nitko ne smije izać iz busa. Od nervoze da će mi doć srat mi je došlo srat i osjetio sam kako mi Marche sendvič u real-timeu prolazi kroz probavni sustav i prska po slovenskom čučavcu. Hvala bogu tu je bio naš bus-vodič Ivan koji je otišao sa mnom do WC-a i obećao slovenskom graničaru mu da neću pobjeć u EU nego da ću samo udrit cipla.

Nastavi čitati

…i used to read word up magazine

1

zadnjih dana sanjam zabavnije nego inače. popravljali smo ili sastavljali nekakvu vertikalnu strukturu, kao dio pozornice ogromne. s jedne strane target, s druge ja i između nas neki ”lik iz režije”. ne znam kako da ga opišem jer mu se ne mogu sjetit face, ali u snu sam znao tko je i definitivno je ili osoba s neke od televizija na kojoj smo bili ili netko iz organizacije koncerata i sličnog. jednostavno prava ona ”osoba iz režije”. davao nam je savjete i učio nas kako da djelotvornije spajamo te zakovice ili ko-zna-šta-su. u jednom trenutku smo se odlučili okupat jednostavno skočivši s te tvorevine u more koje je onda postalo jarun. kupali smo se u jarunu i naišla je blaženka leib. jebena blaženka leib. bilo je prekrasno. o da ste barem bili tamo, barem na sekundu. sunce je peklo i to more je bilo zeleno i muljevito i nije se vidjelo kroz njega al’ nama to nije smetalo, to neprozirno more nas je hladilo i uopće nisam imao osjećaj da se pržimo na suncu. blaženka je bila nevjerojatno simpatična, nasmiješeno se sjajila optimističnom mogućnošću prigrljavanja svega i svakog, uživala je u uživanju. jedva sam čekao da zaroni da joj vidim guzu kako, bar na tren, izviruje iz mora i toliko sam želio vidit to savršeno tijelo, tijelo koje mi mutnoća zelene tekućine konstanto uskraćuje.
kad bi izronila, izronila bi tako neopterećeno i lice joj je bilo živo, smijala se. smijala se a ja nikada u stvarnosti nisam bio dovoljno opušten da toliko uživam u nečijem licu. izranjavani betonski mul se stvorio tu i stajali smo u moru do prsa naslonjeni na taj mul i nisam joj mogao reć. nisam joj mogao reć koliko želim najgadljiviji dio svog tijela stavit u najgadljiviji dio njenog tijela jer je dosadna ”osoba iz režije” konstantno pričala misleći da je duhovita. pričala je i pričala i pričala. probudio sam se osjećajući fizičku bol. ne znam šta me više bolilo: srce ili dignut kurac.

drinkception

2

maškare su. sjedim na kauču u normalnoj robi. svi su oko meni umaškarani, jedni uspješnije od drugih. neda mi se. popio sam 2 deca orahovca i mislim da ću odsad samo pivu jer tek je 10 ipo navečer, a ja sam već pijan više nego što želim bit. većinom pijem pivu i pijem je što sporije, ne volim gubit kontrolu, volim se družit s ljudima i kad pijem na taj način dovoljno mi je zabavno da ne odem doma. jedini problem je, što u 4 ure ljudi odu doma jer su već premrtvi i prepijani, a ja nisam, mene tek tad ponese. i tako napravim glupost, glupost da pijem 22 sata zaredom, da promijenim 3 stana, 2 kluba i 1 kafić u tom suludom pohodu uzaludnosti. glupost da susjedu u 7 navečer idućeg dana pozdravim sa dobro jutro, jer je noć ponovo pala a meni su 2 dana prošla kao jedan i činilo mi se da to jutro od prve noći završava a ne da počinje druga noć. glupost da moram ocu u 3 sata popodne na mobitel reć da ne mogu doć po njega autom u bolnicu (a pustili su ga iz bolnice nakon tjedan dana) jer pijem od 9 sati navečer prijašnjeg dana. niej se ljutio jer sam spomenio u razgovoru bivšu curu, a to mi je ovih dana dosta dobro opravdanje da radim pizdarije, to mi je kao wild card za izać iz zatvora. sjećam se da je vojkova cura pričala o nekoj svojoj poznanici kojoj je pomoglo što je išla u psihologa i upitala je zašto i ja ne razmislim o toj opciji. ne znam, iz woody allenovih filmova mi se učinilo da ta opcija baš i ne pomaže. mislim da se ta 2 dana mogu otpisat kao još jedan komad vremena koji sam proveo smarajući ljude svako malo ubacujući u razgovor bivšu curu. jedna od najdražih stvari mi je kad mi ljudi sugeriraju da se moram ”malo okrenit sebi”. pa čitav život sam samo okrenut sebi, nebi me ni ostavilo da nisam bio okrenut sebi.
odspavao sam do 6 ujutro i idući dan otišao u teretanu. nisam radia baš punim intenzitetom jer me bilo strah da ću se onesvijestit. u petak sam uspio ne izać vanka. u subotu, međutim nisam. prvo sam bili u negra u kvartu, al’ je hudizam dosegao toliko visok level tvrdoće da smo prije vremena odlučili otić do kvaza. i nije mi bilo žao, jer sam u tih prvih uru vremena dok se kvaz još nije napunio dosegnuo neopisiv osjećaj blaženstva i sreće. izgledalo mi je kao da sam na tulumu od mioca u trećem srednje. ona prekrasna vesela lezba od maria kovača je pjevajući s guštom puštala veselu feel good muziku svojim debeljuškastim rukama a ljudi su razdragano plesali, bilo je nevjerojatno priazno, još jednom sam rekao sebi da moram počet izlazit u biblioteke, uvjeren da bi neko od takvih jutara rezultiralo pronalaskom ženskog knjiškog moljca mog života. jedini problem samnom, u stvari ne jedini, imam masu problema, al’ jedini problem vezan za ovu problematiku je što želim da taj knjiški moljac izgleda kao avion. ili helikopter, barem.
nakon svega toga ponovo je uslijedila moja glupost, pio sam do 5 popodne u nedjelju i morao sam ponovno otkazat dogovor osobi koja je bila dovoljno uviđavna da mi da svoj broj, osobi kojoj sam otkazao dogovor i prošle nedjelje. barem sam proveo krasno platonsko popodne u krevetu žene koja je pričala iznimno zanimljive i sjebane priče. u 8 navečer sam se ipak odlučio vratit doma jer su joj sestra i majka dolazile sa šolte, a ne mogu zamislit gore stvari od pričanja s odraslim osobama nakon što pijem 18 sati. odraslim po psihi, ne po godinama.

prvi put 2

1

nekidan sam bio prvi put na grobu od mačka. bivšeg mačka. nema ga već više od godinu dana al’ sam bio prezatvoren u nekim svojim misaonim krugovima (za)bluda i samozavaravanja da mi nije palo na pamet da možda postoji mjesto na kojem njegovo tijelo jedu crvi. valjda sam mislia da veterinari koji uspavljuju životinje kasnije obuku neke zlatne haljine i vlastoručno prebacuju posmrtne ostatke u dematerijalizirani mačji raj, gdje mačke leže, jedu i spavaju i nema mačjih dlaka po podu jer svaka dlaka kad otpadne također ide u svoj raj, raj za mačje dlake. gdje mačje dlake, ovaj, leže. šta bi mačje dlake radile?
mislim možda je to prirodno, da se ove naše ljušture nakon smrti vraćaju u zemlju, uostalom dio smo ove planete, valjda imamo pravo na to. samo, gdje ćemo svi stat? oće li u budućnosti gradit nebodere u kojima će slagat u vis posmrtne ostatke toliko bitnih ljudskih tijela? ne znam i mislim da me nije ni briga. ustvari, stvarno me nije briga što će bit s mojim truplom, zapravo spreman sam za određenu sumu, određenu lijepu svoticu, potpisat ugovor s nekim tajkunom nekrofilom ili čitavom skupinom tajkuna nekrofila. pa to uopće nebi bilo loše. daj mi pare sad, daj pare i začepi, a nakon smrti radi šta hoćeš. to je dosta dobar deal ako se mene pita. s druge strane, možda se mene nebi trebalo pitat ništa, možda nisam sposoban ni da odlučujem u vlastito ime. ne
znam. bogate nekrofilke, javite se, moj broj je taj i taj.

prvi put

3

jučer sam prvi put pisao pismo prijatelju koji je u zatvoru. kad si tip osobe koja ima tendenciju da previše razmišlja o stvarima i obrće ih iz svih mogućih kutova onda i one najprirodnije, najlakše stvari mogu postat gotovo neizvršive, a kamoli ovakvo što. ja ustvari nisam nikad poslao pravo pismo u životu. nećemo brojat pisma koja sam pisao ocu dok sam bio dijete, a on pomorac, jer to je bila poprilično nesvjesna radnja, majka bi pisala pismo pa bi rekla i nama da napišemo nešto, pa bi mi ko zna šta tu naškrabali, dječje i iskreno. nećemo brojat ni ono jedno pismo što sam ga poslao bivšoj curi u zagreb jer je pisano retardiranim jezikom, vjerojatno se sastojalo više od crteža nego od riječi, više se ni ne sjećam, prošao je jedan cijeli život života od tad.
uglavnom, bio mi je nemalen problem zauzet bilo kakvu poziciju, ako napišem da je meni, koji sam vani, sranje djelovat će nezahvalno i kretenski. osoba kojoj pišem je ipak u nepobitnom, bukvalnom i fizički opipljivom sranjulencetu. ako napišem da mi je super vani, možda mu samo otežam odsjedanje u tom ekskluzivnom boravištu, a pravo da kažem ni sam ne znam gdje je tu istina. u jednom danu prođem čitavu amplitudu; i blato zemljine kore i oblačiće ovcolike. filozofiranje o subjektivnom doživljaju vremena također ne pomaže. ne pomaže ni činjenica da se sva pisma koja pristižu u to odmaralište čitaju i provjeravaju.
međutim, pismo je moralo biti napisano i u tom sam naumu naposljetku ipak uspio. bit će zanimljivo vidjet oću li u razdoblju dok on ne izađe iz zatvora uspit napravit išta na iti koji način značajno. koji je ovo mjesec, kraj prvog mjeseca 2013.

la france

2

vidio sam snijeg, ovakav i onakav. spuštao se na dasci po njemu. vidio sam ljude, mnogo ljudi, previše ljudi što se u isto vrijeme spuštaju prema tebi i oko tebe. djeca u rozim zimskim odijelima šta prošibaju pored na skijama ne osvrćući se. u takvim situacijama uvijek se sjetim poznate smoljanove rečenice – mrzim familije. vidio sam vozače busa koji nikad nisu igrali tetris. vidio sam gomilu francuskih riječi koje mi nisu ništa značile, npr. iznad trgovina je pisalo alimentacija. u čudu sam se čudio. vidio sam mnogo hrvata. dovoljno. neke hrvatice su imale dovoljno dobre pozadine. neke su imale i više nego dovoljno dobre pozadine. vidio sam pijane francuze kako na balkonu ne uspijevaju pjevat poznate američke pop pjesme jer ne poznaju riječi tog egzotičnog jezika. kupio sam prokleti tost za 3 ipo eura kojeg mi je francuska teta romske puti pokušavala stavit na komad kartona bez da ga dotakne rukama. dotakla ga je. ruke su joj izgledale hrapavo i šporko i vjerojatno tako izgledaju i kad su najčistije. pojeo sam ga pokušavajući ne mislit na njene ruke. mislio sam na ruke od rihanne. to nije previše pomoglo jer joj se sasvim dobro u spotu za diamonds vide gremlinski prsti. vidio sam filea s maramom oko glave kako drži u svakoj ruci po jedan kamen iz pustinje navajo i pokušava ubijedit zonija u nešto što ne piše na wikipediji. svaki put kad sam vidio djolu da jede, jeo je hrenovke. ne želim ni pomislit šta bi sigmund freud rekao na to. djole je krakato biće i nakon 20 sati vožnje u busu i sjedenja do njega, bolila su me koljena. NO HOMO. jedna od stvari koje sam čuo je ako gledaš dovoljno dugo sebe u oči u ogledalu faca ti se počinje mijenjat. još uvijek nisam spreman probat takvo što. u busu su na 4 sjedala sjedile 3 ženske i jedan lik. djelovalo je kao da se poznaju, al’ možda su bili samo jako susretljivi suputnici. lik je izgledao prestaro da bi se družio s njima. možda je bio mnogo stariji brat ili dosta dobro očuvan otac prvoj od njih, koja je sjedila do njega. možda. međutim, na povratku mu kćerke/sestre uopće nije bilo, na njenom mjestu je sjedila druga ženska njenih godina a stražnje dvije ženske su ostale iste i ponašale se isto, ponašale se kao da je sve normalno. htjedoh ih priupitat na nekoj od pumpnih stanica koja je priča s tim, al’ mi se nije dalo otvarat usta.
pola života provedeš na wc-u, pola na tonskim probama – fileo, 6.1.2013.

“Kršćanske vrijednosti”

9

kao i svake godine na tv-u i vijestima naiđeš na ovu rečenicu – “iskoristite ove blagdanske dane da razmišljate o kršćanskim vrijednostima.” oke, može, hajde da razmislimo malo. u slučaju da je neko hrvatsku stvorio čisto kao eksperiment da provjeri kako će funkcionirati jedna mala država vođena “kršćanskim vrijednostima” sa većinom katoličkog stanovništva, čije vlade konstantno puše kurac papi i hrvatskoj katoličkoj crkvi, zadnjih 20 godina naše tragično glupe povijesti pokazuju samo krah, propast ili potpunu neučinkovitost “kršćanskih vrijednosti” i “kršćanskog morala”, ako je to ikad bilo išta osim prazne fraze koja ništa ne znači. “kršćanske vrijednosti” su mi dale HDZ, sanadera, todorića, bandića, keruma, tajkune, profitere, te sve ove političarske pičke koje su dolazile na vlast uz pomoć crkve i vjerojatno barem parsto tisuća drugih manjih i većih lopova koji su se preko rođaka ugnjezdili u državnoj administraciji da sišu pare koje nama oduzmu šokantno visoki porezi. oni koji su devedesetih najviše visili u crkvi, ti su najviše krali. oni koji su najviše krali, u ovoj katoličkoj državi još uvijek nisu u zatvorima, dok se zatvaraju babe koje ne mogu platit komunalu i svako od nas običnih bezvrijednih jadnika za sitnice. a mi jadnici koji ne krademo ovu državu nego samo pokušavamo preživjeti u njoj, trebamo se nadati da će tim ljudima neko presudit kad umru? to je to? to mi je zadovoljstvo i pravda? neće ić. trenutno stanje ove države možemo zahvaliti isključivo slavnim “kršćanskim vrijednostima”, pa eto, hvala vam još jednom što od ove države radite govno. proslavite to lijepo.

isn’t it ironic… don’t you think

1

sjetiš se alanis morissette, jebiga, do toga smo došli, da ljudima spontano pada alanis morissette na mozak. ono što je ovaj put ironično, osim male nasmiješene djece što bucmastim rukama s malim bucmastim prstićima crtaju zdrave, zelene šume na papiru dobivenom iz tih zdravih, zelenih šuma jest slijedeće:
ljudi koji iskazuju gađenje naspram
a) različitih pokušaja komercijalizacije ovog falšeg smaka svijeta
b) ogromnih debila koji stvarno misle da je smak svijeta i
c) običnih debila koji nemaju ništa pametnije od bijednih pokušaja zbijanja šale na taj račun i samog uvažavanja postojanja tog fenomena kao nečeg vrijednog rasprave
tim samim iskazivanjem gađenja također sudjeluju u pizdarijoznom krugu gluposti. ljudska vrsta definitvno 21.12.2012. ulazi u novu etapu, novo razdoblje. ulazimo u razdoblje u kojem će bit jebeno teško ne mrzit samog sebe.

dragi prijatelji…

1

nedugo nakon što se ukazao kao glavno zaštitno lice reklamne kampanje za twitter, zdušno popraćene od strane svih svjetskih medija, govorka se da je papa nabasao na svima znanu, prvu i pravu svrhu interneta – pornografiju. vatikanski izvori šuškaju o prvom papinom otkrivanju youporna, redtubea i xhamstera. nakon prvotnog čuđenja, pa i straha kojeg je u papi znala izazivati ta mreža svih mreža, rečeno je da je papa zamolio da bude ostavljen par sati nasamo sa, kako je priopćio, svojim novim najdražim prijateljem, internetom. svjedoci kazuju da je po izlasku papino lice isijavalo dobrotom i prosvijetljenošću, a sama figura se pomladila dobrih pola stoljeća.
dragi prijatelji, drago mi je što su amateur i vintage sekcije tako velikodušne. iz srca vas blagoslivljam – glasio je posljednji papin tweet.

slobodni pad

15

sveopća… vrijednosna… dezorijentiranost.
kroz prozor čujem samo roktanje, graktanje, naguravanje, rovanje i prđenje. na televiziji red reklama, red pranja mozga, red falših moralnih emisija sa cijukanjem, zavijanjem i zapomaganjem starih baba ili drugih nesretnih, bijednih bića. pa opet red reklama. red ljudi koji zrače naučenom samouvjerenošću dok pokušavaju ovcama objasnit da su interesi kojima služe nešto pozitivno, ne samo pozitivno, nešto neophodno. red spektakla, jeftinog kiča, pa opet red reklama. red žrtava pa red krivaca. i onda odjednom divovski pothvat koji svojom ljepotom nadvisuje cijelo to smetlište i larve što migolje u šarenoj truleži. felix baumgartner. Nastavi čitati

dnevno političke svrhe

3

uhvatio sam možda uru ipo sna prije nego li su me grmljavina i nevjerojatan pljusak probudili. ako su padali psi i mačke onda su bogme padale danske doge i maine coon mačke.
prišao sam prozoru i razočarano procijedio: ti sebični debilu.
naravno da sam mislio na iskompleksirano bubuljičasto dijete koje se odlučilo bavit politikom i jednog dana postalo, ni manje ni više, premijerom čitave države. sitne, nebitne državice u kojoj se svi poznaju međusobno i u kojoj ruka ruku mije. Nastavi čitati

dizzy gillespie

3

kupio sam onaj smoki s okusom ketchupa i sakrio ga u ormar. eto, nek’ to bude prva rečenica. ne dižemo baš frekventno kolumne na stranicu zadnjih mjeseci. neki ljudi pitaju zašto. dok im pitanje ispadne iz usta i dok im odgovorim čitav jedan život prođe ili stotine njih prođu ili se meni samo čini da prolaze. svaka riječ koju kažem ili napišem može se počet granat na bezbroj drugih. i koja od tih riječi, više od ostalih, zaslužuje da se uopće kaže nešto o njoj?
imam muskulfiber u ramenu koji se aktivira (ustvari ostvari svoj maksimalni bolni potencijal) dok pokušavam brisat guzicu.
Nastavi čitati

teška vremena

3

promatrajući vidljiv dio svijeta koji me okružio primjetio sam da je uvriježeno, pa čak i popularno, stajalište kako ”živimo u teškim vremenima”, tojest, neki od nas žive. ostali životare ili robuju. međutim, koliko su ova vremena zapravo teška? za odgovor na to pitanje treba nam umnožak mase vremena i ubrzanja zemljine sile teže.
Nastavi čitati

JOŠ JOŠ JOŠ

13

Svi valjda znaju da su političari lopovska lažljiva govna koji su milijun puta prodali ljude kojima su trebali služiti i da su banke pohlepni štakori sisatelji koje treba sravnit sa zemljom. To je toliko crno na bijelo da mi se više ne da ni razmišljat o tome. Od tih ljudi ništa više ne očekujem. Kad uđem u banku, ne očekujem ništa drugo nego da me opljačkaju. Kunu po kunu, onako vrlo poslovno, konzistentno. Prošli tjedan sam saznao da ako imam dolare na deviznom računu i želim kupit nešto na ebayu što se plaća u dolarima, da će mi moja banka pri toj transakciji prvo pretvorit dolare u kune, zatim kune u eure, oba puta uzimajući svoj zizić od te promjene brojki na ekranu, da bi moj novac uopće izašao iz tog šupka koji zovu banka i na kraju opet bio pretvoren iz eura u dolare da se stvar plati. Pričam sa tom jadnom ženom koja radi u Zagrebačkoj Banci i pokušavam shvatiti kako je nešto tako na ovom svijetu normalno i logično, a ona mi kaže – ali nije tako samo kod nas, tako sve banke u hrvatskoj rade. Aha dobro, ooooooonda je valjda u redu. Govna prokleta. Pičku još nisam ni počeo kolumnu a več sam opalio žešću digresiju. Radi se o tome da u te ljude više ne mogu ni biti razočaran, ali postoji cijeli niz drugih profesija koje me godinama razočaravaju svojim srozavanjem i zato je vrijeme da zaplačem malo radi njih.
Nastavi čitati

PORINUĆE 2012.

1

na putovanje do porina i nazad krenuo sam s mikijem i zondom, dinamičnim duom iz kreativne agencije x!x! koja stoji iza svih dosadašnjih spotova dječaka. zbog izvjesne membrane slabe poroznosti koja se nalazi između zonda i mene, a vrlo vjerojatno između zonda i ostatka svijeta, nisam znao ništa osim da me miki kupi u 10 uri ujutro i da krećemo. ono što slijedi su pojedini aspekti putovanja kojih se još uvijek sjećam, obrisi u magli tog dvodnevnog bauljanja.
Nastavi čitati

umag, marketing

7

iz nekog razloga nije bilo svijetla u wc-u. stojim u mraku pred ogledalom, krvarim iz nosa i vodim relativno ugodan razgovor s likom koji ima dredove. ili to zbog mraka umišljam, da on ima dredove. govori mi sve one uobičajene savjete koje ljudi govore kad vide da nekom ide krv iz nosa. Nastavi čitati

krah graha

2

eto pročitam maloprije na izvjesnom portalu da su se na marjanu ljudi u redu za fažol počupali do te mjere da je prekinuta podjela besplatnih 3000 porcija. jedan od građana je navodno rekao da je iznenađen glađu koja vlada među narodom. Nastavi čitati

Banja Luka mini kolumna

2

jajce je lijep grad, u livnu nas je dočeko neki lik s nožem i govori nam da je miroljubiv, al je sladoled duplo jeftiniji nego u hr i zato je m m m duplo slađi. kombi se pokvario čim smo došli u banja luku. after u kući s bazenom i teniskim terenom, ivo riga po parketu. predsjednik je popušio htc mobitel. carinik nas je žicao ISTINU na povratku, al nismo imali. ovo ti je mini fejs kolumna.

HRT preplata

25

Putovali smo do Zagreba na Studio 45 intervju, ostali su se vratili istog dana, a ja osto dva dana da se družim malo s jednom djevojkom i obavim par sastanaka. Nakon toga sam se vraćao busom sam sa našim novim laptopom. Svirao je Narodni radio koji pušta najbolju domaću glazbu moj kurac i kako sam se počeo živcirat, skužio sam da je to odličan trenutak da napišem kolumnu koju već neko vrijeme želim napisat, ali nisam imao vremena. Na kraju sam napisao dvije kad je krenulo, ali evo zasad samo prva iz autobusa autoprijevoznika Z prema Splitu.

Oke znači osjećao bi ogroman prigovor prema vlastitoj savjesti i gluposti da ne napišem kratku kolumnu o nečemu šta mi se dogodilo pred koji dan. Ona se ukratko svodi na ovo, bio sam jako jako glup, u moju obranu se možda može dodat da sam se tek probudio u tom trenutku, ali nemoj da se tebi dogodi ovo što se meni dogodilo jer sam bio ovako glup.
Nastavi čitati

siva slova, baljezgarije

3

svaki put kad se ošišam primijetim novu sijedu dlaku, međutim pravi znak nadolazeće starosti ukazao mi se tek jutros. odmah po otvaranju očiju ovog subotnjeg jutra vrtlog misli, retardiraniji od uobičajenog, uzdrmao mi je mozak – boli me grlo, sreća da sinoć nisam izaša vanka i trošija lovu na alkohol i razgovor s nekim smećarima, sad mi neće bit problem šta dajem jebenih 30 kuna za one brabonjke od pastila za grlo.
Nastavi čitati