90 dana

3

VI

koliko god da je splet okolnosti koji nas je doveo do toga da nemamo novi album vani preko 3 godine, očajno loš po nas trenutno, napisat ću ovo ovdje, drago mi je. drago mi je da ljudi misle da više nemamo to nešto, štogod su možda ikad mislili da smo jednom imali. drago mi je da su svi dobili priliku i da su se mnogi reperi, zapravo glazbenici generalno, izredali sa svojim albumima. nadam se da više ne misle da smo im mi nekako nezasluženo krali tu pozornost, koju misle da zaslužuju više od nas. to sada više svakako ne mogu misliti, imali su 2 čiste godine potencijalne pozornosti na sebi. drago mi je da su nanjušili krv i pomislili da mogu doći na ono mjesto, gdje god već percipiraju da smo mi uspjeli doći. drago mi je da misle da su taj položaj zaslužili više od nas
Nastavi čitati

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

1

znači sretan nam svima međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, tojest tužan nam svima međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama :(. ne znam, oboje zvuči pogrešno. pogotovo je čudan i zbunjujuć osječaj kad vidiš da žene ostaju s nasilnicima i kao, tko si ti da se uopće miješaš u prirodu tuđeg odnosa, govoriš sebi. razlog zbog kojeg to donekle mogu razumit je slučaj u kojem sam se ja najviše približio nasilju nad ženama, premda je nasilje ustvari bilo vršeno nada mnom. bilo je to za vrijeme jedine moje dugogodišnje veze kad smo bivša i ja izašli iz nekakvog diska i hodali prema doma. ne znam što sam joj odgovorio na neko pitanje, al’ ja znam govorit dosta grozne stvari ljudima u lice i ukoliko si tašta, nesigurna ili ne možeš podnijet šalu na svoj račun, a u nekim slučajevima čak i ako si sasvim normalna – you’re gonna have a bad time, mmmkay. i bog joj dušu blagoslovio koliko se ona groznih rečenica naslušala u tih osam godina, al’ ovo nije bio jedan od tih puta. bilo je poprilično mračno i kad me počela pleskat nije baš bilo lako izbjegavat te udarce a nisu bili ni neprecizni. pljas, pljas, pljas, u početku mi je bilo smiješno, jer nisam osoba koja vjeruje u fizičke obračune nit mi je ikad bilo jasno što se njima može postić al’ nakon treće pleske mi je počela ić krv na nos i malo me priznajem, uhvatila ljutnja i bijes, što je samo učinilo da krv još obilnije šiklja, haha. uglavnom to je trenutak u kojem sam vjerojatno bio najbliže da udrem ženu u životu, al’ svejedno nisam mogao. ne znam, imam osjećaj ko da bi mi se ruka osušila i otpala da to napravim. naravno, ne smijem reć da to nikad neću učinit, jer čovjek uči dok je živ, a i takva izjava bi otvorila prostora kojekakvim osobicama da me u budućim odnosima potencijalno dovedu u užasne situacije, što naravno zdrave ljudske jedinke neće napravit, al’ nekad jednostavno ne možeš prepoznat ili ne želiš vjerovat u nečiju zloću. svakako ne mogu podnit bilo koju formu iživljavanja nad slabijim oblicima života (osim ako se ne radi o kakvim erotskim ili psihičkim oblicima egzibicionizma koji će dugoročno rezultirat dobrim postupcima i izmjenjivanjem ljubavi) i tu mi je prirodno da se uvijek svrstavam na stranu slabijeg i svakako sam za što strožije i efikasnije pravno procesuiranje po okolinu ugrožavajućih psihopata i što konkretniju pomoć i zaštitu žrtvama. mislim dalo bi se tu reć i da ako netko gura petarde u anus od mačke ili bode ljude nožem ispred noćnih klubova da onda ne trebaš život trošit na takvog lika glupačo glupa, al’ eto i to valja zanemarit, jer zaljubljenost je često slijepa i presnažna, meni svakako nije palo napamet da tad prekinem vezu s bivšom, a ni kod drugih nekih situacija, tako da tko sam ja da ikog osuđujem. dakle želim vam svima da ostanete što zdraviji fizički i psihički i naučite uživat jedni u drugima, u potenciranju i kultiviranju nečijih ljepših strana i osobina i da ne budete sebični s vlastitima <3

Bandić

1

e, a jel još ide na televiziji ova raspamećujuće zabavna emisija u kojoj je došlo do revolucionarnog otkrića da muškarci mogu obuć žensku robu? ili, pazi sad, ne znam jeste li za ovo spremni, žene mušku? e, a reci koliko je to zabavno, prvo onako, prvih deset sekundi gledaš to i iako si se već nasmijao i dosadilo ti je, to nije gotovo, oni pjevaju pjesmu do kraja, loše ju pjevaju. još 3 minute lošeg pjevanja osobe obućene u odjeću suprotnog spola. GENIJALNO. FAKAT. e, al’ ne samo da to traje 3 minute, nego više puta u istoj emisiji se to događa, više puta po bar 3 minute. e, al’ ne u samo jednoj emisiji, u svakoj se to događa. JER JE DOBAR GEG, KUŽIŠ? DOBAR JE ZEZ. toliko je dobar da kad ideš leć i tišina je u sobi u ušima ti tiho zuji zez-zez-zez, toliko je dobar taj zez. bandić u pritvoru gleda emisiju i dere se: ma ko kaže da mi nemamo zabavljače, evo ti zabave, gledaj ovo, evropski, gledaj ovo… smije se, bože sveti, pljeska usporeno rukama, oči mu svjetlucaju, obrazi napeti od zabavljenosti, iščekivanja i nepredvidljivosti svjetlucavog čuda, gledaj ovo… nije ti ovo vatanje skakavaca po hercegovini, rođo, ovo je pravi show, evropski.

easy, e

0

nisam zanimljiv drugima koliko sebi. maloprije mi je osobica pričala kako je šarmirala mačku s tom frulom koju je upravo držala uperenu prema mrvi i puhala u nju, neugodno FRU FRU se čulo kako izlazi iz instrumenta i da kako sad neće mrva da se šarmira, da bi zatim njena prijateljica potegla samo pitanje definicije šarmiranja. nakon kratke rasprave su pogledale u mene i pitale: a znate li vi što znači riječ šarmirati? pokušao sam pažljivo prić tom problemu, bez spominjanja ikakvih romantičnih ili nedajbože seksualnih konotacija, to je najmanje što mi trenutno u životu treba, da još u kakvoj tiskovini izađe ”član benda sumnjivog imena DJEČACI u parku zavodio dvije sedmogodišnjakinje objašnjavajući im osnove šarmiranja”. dok sam se mučio i zaobilazio između riječi prestale su me slušat i rekle su da se antein pas isto zove mrva. ne mogu držat stabilnu konverzaciju ni s osobama iz drugog osnovne.

sir i marmelada

0

ne znam kad je to moglo bit, prošle ili pretprošle jeseni, kad smo pozvani da se nađemo s renomiranim hrvatskim kazališnim redateljem u vezi izrade muzike za buduću predstavu. smjestili smo se za oveći stol za kojim je već sjedilo to društvo. odmah do redatelja je sjedila malo zdravija žena koja je svako malo na mobitelu provjeravala nešto, vjerojatno kakva producentica ili menađerica, jedna od tih ljudi. mene je dopalo da sjednem pored darka rundeka, koji je sudjelovao u trenutno igrajućoj predstavi. nakon izmjene nekih uobičajenih ljudskih rečenica počeo sam pričat kako mi se čini da sam savladao manje više to repanje, da mogu repat na bilo kakvu podlogu i da to zvuči dovoljno dobro, al’ šta se refrena i pjevanja tiče, da uopće ne vidim u glavi dok nešto slušam kako bi ta dionica trebala ić, šta bi na to dobro leglo. odgovorio je nešto u stilu: da, okej, da, hm – uzeo svoju čašicu za rakiju, onu što izgleda kao mali bokalčić i odselio za drugi stol gdje su sjedile dvije dovoljno dobro izgledajuće žene. darka rundeka boli kurac za moje izražavanje, pomislio sam. za stolom su uz različite vrste sireva bile poslužene i različite marmelade. to je prvi put u životu da sam kombinirao sir i marmeladu. sjetim se te večeri i darka rundeka svako par tjedana kad uzmem žlicu marmelade uz sir.

robert kovač

5

znači evo što je mom mizantropskom mozgu bilo najzanimljivije od cijelog ovog svjetskog prvenstva; znači taj niko kovač koji je igrao za hrvatsku od 1996. i oduvijek izgledao kao turski janjičar, odjednom je nakon što su ga ignorantni retardirani američki kvazinovinari (koje ne zanima nogomet pa traže bilo kakvu slamku zanimljivosti za koju bi se mogli uhvatit) proglasili sličnim glumcu koji nikad ni sam nije slovio za zgodnog, u 2014. postao sex simbol i nevjerojatno zgodan ženama iz hrvatske. odjednom su po fejsu se dijelile slike nike kovača u košuljici, koji je, kao i uvijek, izgledao poput mješavine žabe i stabla, samo što je ovaj put bio u košuljici, a ne u dresu, i samo što su ovaj put žene ispod slike pisale o njegovoj muževnoj ljepoti. tupe, isprazne tuke bez sposobnosti generiranja vlastitog mišljenja. i sve to pokraj jednog od najljepših muškaraca svijeta, roberta kovača. roberta koji je sjedio na klupi, pola metra iza uspravnog i smrtno ozbiljnog nike kojem su se po glavi rojile i borile međusobno najpametnije misli i ideje. SLOBODA ZA ROBERTA KOVAČA. SVI SMO MI ROBERT KOVAČ. ROBERTA KOVAČA ZA PREDSJEDNIKA. i tako će hdz dobit.

sleep paralysis

4

kako je život čaroban. nekad zna bit i strašan, doduše. jučer sam u kombiju na povratku iz osijeka prvi put u životu imao slučaj sleep paralysis-a. nisam siguran kako bi se to na hrvatski prevelo. pričali su mi već neki ljudi o tome, al’ nisam to nikad doživio na svojoj koži i premda je bilo zanimljivo i drago mi je što sam to doživio, ne bi volio da se ponovi.
u snu sam se nalazio u nekoj prostoriji sa ostalim članovima benda i baš sam im prepričavao kako smo zoni i ja pili nekakvu tekućinu od koje imamo nuspojave, njegove su većinom bile negativne, moje pozitivne, lololol, glup san, da, i dok sam to pričao u glavi mi se tlak počeo postupno pojačavat i slabije i slabije sam čuo. sve do trenutka kad se okrećem vojku i govorim ‘gluh sam, evo vidiš, upravo sad u ovom trenutku, ja sam gluh’ i odjednom počne nekakvo zujanje. pištanje ustvari, slično onom na televiziji kad nema programa i sve se uspori, svi ljudi u prostoriji se postepeno uspore i na kraju ukipe. vrata od prostorije se otvaraju, izvanka je svijetlo i ja ne mogu vidjet tko ulazi al’ pištanje je jebeno prisutno i ukočen sam i ne mogu se maknit, ne mogu niti trepnit, a prisutnost određenog bića je više nego očita. to biće se polako približava i još uvijek mu ne vidim obrise. ukipljen sam al’ sam sposoban razmišljat i u toj panici misli se izmjenjuju nevjerojatnom brzinom. pokušavam zamislit kako to biće izgleda, i usred razmišljanja odlučim da bi bilo glupo da je ”čudovište”, štogod čudovište značilo, jer ni ne vjerujem u čudovišta (e da, to sam zaboravio napomenit, imam tu sposobnost da manipuliram snom ukoliko se u njemu nešto čudno dogodi. to je sposobnost koja se razvila vremenom i u početku se uključivala u trenutcima kad je san postajao nepovoljan za mene, odnosno kad bi količina patnje koju mogu osjetit dosegla svoj limit i onda bi mi mozak skužio, jebiga, to je to, vrijeme je da razbijemo ovu prepreku, dovoljno smo se mučili. u međuvremenu je došlo do toga da su mi snovi jako dosadni i hiperrealni, ono tipa – sjedim sa ljudima koje poznajem i pričamo i čim se dogodi nešto nerealno samo pomislim, okej, fuck it, ovo je san, šta me zajebaješ, daj mi masu para i stol postavljen s nekim najfinijim jelima) i tako se to biće nastavi usporeno primicat prema meni zaobilazeći ljude po putu, na sredini prostorije i otkrije sa da ima ljudski oblik. ono što je pomalo smiješno, sad kad se sjetim jest to da je to biće poprilično izgledalo kao petyr baelish, samo malo neurednije obrijano i imalo je lovački prsluk i možda čak i pušku za leđima, iako u to i nisam toliko siguran jer je isijavalo nekakvu snažnu auru pa su rubovi bića bili odveć blještavi. ono što nije nimalo smiješno jest da je to biće potpuno nepozvano intrudalo moj svijet i učinilo me nepokretnim i približavalo mi se nevjerojatno usporeno, s ko zna kakvim nakanama, moguće lovačkim. ne mogu podnijet gledat horrore, pa ne znam s kojim filmom da usporedim razinu užasa koju sam u tim trenutcima osjetio. sreća samo da sam zaspao bez majice i s otvorenim prozorom u kombiju pa me moguće probudila, osim te dosad ne doživljene razine užasa i ogromna hladnoća. kad sam otvorio oči činilo mi se da mi je tijelo hladno kao u mrtvaca, a kroz prozor je tuklo sunce i vozili smo se autocestom po hrvatskoj. najljepšoj hrvatskoj u životu.

dana gospodnjeg, tog i tog

1

ponekad čovjek ne može bit sretniji od mene.
debel si i pričaš pizdarije – sjedila je na meni i gledala me. uopće mi se ne sviđaš, sviđaš mi se tvoj mozak. pogledaj kako si debel i zapušten, ovo radim samo zbog tvog uma – rekla je. tad sam joj izvadio sisu.

o selfijima

0

znači svaka treća ženska odkad je društvenih mreža iz nekog razloga (a taj je da je najvjerojatnije dosadna tupa kravetina) ima 500 slika svoje face. i sad odjednom, s deset godina zakašnjenja, mediji koji imaju glavu u vlastitom šupku kontaktiraju nekakve psihoanalitičare da se izjasne o ”selfijima”. da, bilo je potrebno da čin slikavanja sebe dobije novoskovano ime kako bi jedna skupina idiota uspila utvrdit da su druga skupina idiota neumjereni seronje. GOD I LOVE THIS WORLD

Mineralna

3

Ne znam ja kako će moje malo srculence podnijet sve te drame. Samo sam htio malo mineralne u subotu navečer, petak navečer, koji je već dan danas. Samo malo mjehurića u grlencu da osjetim. I prvo kao ajde uzmi pasa da se prošeta s tobom do trafike, kao ajde dobro, međutim, pas, govno malo nezahvalno, leglo na pod i ne miče. I ništa, prekini razgovor s bivšom curom na mobitel, vraćaj pasa doma i ajde sam, ko i svako bipedalno biće, do trafike. Nema trafike. Rolete spuštene do poda, ko na onim garažama obiteljskim u američkim predgrađima u američkim filmovima. E sad, šta ću, pa neće me valjda nepostojanost jedne trafike zaustavit. Imat mineralnu. Osjetit mjehuriće. Vrati se doma, opet, uzmi ključe od auta i ajde do pumpe doli kraj Poljuda. Naravno, štopaju me panduri. I znam da nisam kriv, nisam ništa kriv, samo idem po mineralnu, ko i svako drugo biće koje ide po mineralnu kad ide po mineralnu. Međutim uvijek je tu ta neka nelagoda kad te štopaju, cijeli promrznem. Pogotovo što su me zadnji put uhvatili pijanog i naplatili 3 tisuće kuna i udrili zabranu vožnje 9 mjeseci i pogotovo nakon šta je prošlo 8 mjeseci tokom kojih sam mislio da ne smijem vozit auto al je ispalo da mi kazna još nije počela teć i da trenutno mogu vozit auto. Dok ne počne zabrana. Za koju sam mislija da je počela. I nisam vozia auto. 8 jebenih mjeseci. Al’ je ispalo da sam ga moga vozit. I da ga tek u budućnosti neću smjet vozit. Iako sam ja kaznu već odradia. Samo oni ne znaju da sam ju odradia. U svojoj galvi i u svom životu. Pa ću ju morat u budućnosti opet odradit. Za njih. I tako me na putu do jebene pumpe štopaju. Prijazan neki policajac. Pitao me da koliko mi auto troši. U glavi sam to protumačio kao njegov pokušaj provjere moje upušenosti. Ljudi uvijek misle da sam upušen. Rekao sam mu da nemam pojma ništa o autima al’ da mi je prijatelj kad sam mu ga posudio da ide autocestom do Zadra bio oduševljen kako malo troši. Bio sam zadovoljan tim odgovorom, pogotovo zato jer sam ga posudio prijatelju da ide skupit Batmana 3000 iz zatvora u Gospiću i uspio sam umjesto toga reć nešto drugo. To je isto jedna od stvari koja nije laka, pričat, a u isto vrijeme u glavi imat različite misli od onih koje izgovaraš. Na ulazu u benzinsku postaju bili su postavljeni narančasti čunjevi i nije se moglo dalje autom, ali sam izignorirao lagani slom živaca i uspio ući pješke u onaj trgovinasti dio. Djeca neka, bila su glasna i teta koja radi unutra ih je pitala da joj pokažu osobnu. Uspio sam kupit jebenu mineralnu i doć doma u jednom komadu. Čitavim putem nazad me pratio neki crni bmw. Kad sam otvorio mineralnu previše me peckala. Bilo je previše mjehurića u njoj.

studijska akustiko, planino neosvojiva

0


Znači zadnjih 3 mjeseca smo radili studio svojim rukama, znojem i piljevinom. Dosegli smo plafon što se zvuka tiče u amaterskim uvjetima snimanja po ormarima i dnevnim boravcima, a kako ova rep igra više nije šala, izgleda da nam je nakon 14 godina repanja konačno vrijeme da počnemo snimat u studiu. Radit studio i jebat se sa studijskom akustikom i frekvencijskim odazivom je zajebana stvar, ali stvar je napokon dovedena do točke kada možemo počet izbacivat trake van. Biće ovo zanimljiva godina.

bad granma

2

znači u trgovini me neka iznimno stara žena koja jedva hoda i stoji naslonjena na kolica ispred odjela sa sredstvima za čišćenje pita da joj dam nešto za wc jer ona ne vidi šta je to, koja su sredstva za wc. posegnem rukom da dobavim nešto i ona istog trenutka kaže nije to za wc-e. SERENITY NOW! samo sam se okrenia i reka a dobro zašto onda pitate kad znate šta jest, a šta nije za wc. dok sam odlazia miješala se u meni tuga zbog svakog takvog trenutka kojeg je svakom muškarcu u svom životu priuštila i grižnje savjesti koja se javlja kad ne pomogneš u situaciji u kojoj znaš da si mogao pomoć.

wolfthorn

2

jebeni wolfthorn. inače uvijek kupujem whitewater deodorant stick, nisam neki lik šta komplicira oko toga, sviđa mi se miris, zadovoljan sam njim i u koji god dućan uđem ima ga za kupit i sve je fine and dandy. do jučer. uđem u dućan i nema ga. umjesto toga jebeni wolfthorn. mislim si okej, probajmo s ovim, zašto ne, pa šta mi se može desit, isti je proizvođač, koliko, na koncu konca, različiti mogu bit?
međutim wolfthorn je posebna priča. wolfthorn ima vukove nacrtane po sebi na način da ti nije jasno jesu li vukovi kul u smislu uobičajenog kulerstva ili su kul na ironičan način. tanka je to crta. mislim neki debosi su crtali vukove po dezodoransu u maniri slike s omota gramofonske ploče ježeve kućice. teško se odlučit. međutim, nije to ono što ne valja s wolfthornom. ono što ne valja s wolfthornom (osim što će svi u dućanu mislit da drkate na filmove s vukodlacima) je što miriše na kontiki sladoled. stvarno sam stojebenopostotno siguran da muškarac nebi smio mirisat na kiki od ananasa. i to nije jedini problem. danas me cijeli dan peklo ispod ruke i sad kad sam pogledao na ogledalu sve mi je crveno ispod ruke. morao sam stavljat puder. pa nisam ja p diddy. jesam li ja p diddy da stavljam puder ispod pazuha? ko god je zaslužan za ovaj wolfthorn treba dobit otkaz, al’ ne samo otkaz u smislu da ga obitelj prihvati nazad i utješi, nego da ga se izbaci iz kuće i da mu se jednostavno objasni da su svi nepopravljivo i zauvijek razočarani i da njegovo postojanje nema smisla, da se ne vraća više jer nikog nije briga šta će bit s njim. to je ono što bi se trebalo dogodit.

preselit ću se u starački dom

2

slučajno sam bacia pogled na televiziju i na ekranu je bila serija sa zombijima. i sad ja kao naivno, pomislim, kao vidi, pa to je ta serija o kojoj mnogi pričaju, pa hajde, dat ću joj par minuta svog života, šta mi može bit. pa može mi bit to da se iznerviram i budem bijesan ko kurac. samo šta kurac nije bijesan i ovo je smeće od usporedbe. neko dijete tu ide iz prostorije u prostoriju i napadaju ga najgadniji zombiji, gnjila koža im se raspada, meso izgriženo im viri i što li već ne i on se tu nalazi u nekoj najvećoj životnoj opasnosti i ono smrt, horror, strah, nelagoda, bijes, panika, nasilje neko, sakaćenje i hvala ti bože, izvuće se bijedno dijete iz toga, kad li za pola minute opet rugobe neke mrtve, raspadnute, žele mu naudit, djetetu jadnom, čovjeku malom. i opet taj neki vrtlog straha i stresa. oružjem na mrtva bića, gadna da gadljivija ne mogu bit. namjerno napravljena gadna stvorenja. pa ja ne znam više ko je ovdje lud. pa da ti dođe neki psihopat i kaže znaš mene ti napaljuje nasilje prema mrtvom ljudskom mesu i namjeravam sad napisat sto iljada strana situacija u kojima će se sudarat ljudski strah i opasnost od nepostojećih, oku neugodnih bića, znaš, poanta je da gledatelj osjeća strah i nelagodu dok to gleda, nema ti sad tu nekog smisla previše, samo ljudska tijela raspadnuta koja žele naudit ljudskim tijelima koja još nisu raspadnuta, al’ budući da sam najveći poremećeni masturbator straha i nasilja rado ću ti ispisat 100 iljada stranica, imat ćeš sto sati materijala, pa bi li mu reka mrš u tri pičke mile matere koja te premalo voljela ili bi reka – super, imamo novu seriju, imamo hit.
nebitno šta su zombiji već 20 godina u popularnoj kulturi jedno te ista, dosadna jednodimenzionalna bića. nebitno, jer imamo jedini sastojak koji može ove neosjetljive i ćorave nakupine sala i odumrlih moždanih stanica zainteresirat. imamo strah. sex ne smijemo prikazivat, pornografija je za internet, nije za televiziju, tako da ćemo se okrenit strahu. ovo ostalo i tako ne primjećuju, a kad primijete, ne razumiju.

zašto se naprimjer zombi ne bi diga i reka: jes, sad mogu sve šta nisam stiga napravit u prijašnjem životu, idem učit svirat klavir. i 24 nastavka serije u kojem zombi uči svirat klavir. teta šta ga uči svirat klavir je nevjerojatno zgodna sisača i nakon šta je u devetom nastavku uspije smuvat naraste mu samopouzdanje i sjeti se svoje stare neispunjene ljubavi iz prošlog života i ode u potragu za njom. putem mu zatreba auto i onda 5 nastavaka samo proučava tržište polovnih automobila jer se u prošlom životu nikad nije razumia u polovne automobile i tako postane jako dobar poznavatelj prilika na tržištu polovnih automobila. slučajno tokom jednog leta avionom upozna scootera i svejedno ne uspije saznat koliko košta riba. eto. šta fali životu kojem svako dvije minute ne prijeti životna opasnost?

sve sami sherloci

0

najjači su ovi likovi šta su kao odjednom skužili da grammyji nisu nepogrešivi svevišnji finalni muzikalni sud i ljuti su kao na sinoćnju priredbu jer je neočekivano ukaljala taj besprijekoran niz, jer je to apsolutno najvažniji događaj u godini za bilo koga tko ima veze s glazbom ili afinitet prema istoj. nijedna takva manifestacija nagrađivanja dosad nije imala nikakvih propusta, nije bila besmislena i svatko je uvijek bio nagrađen za svaki uloženi trud. takve prigode nikad nisu bile ceremonije izdrkavanja i marketinški poligoni na koje se s najvećim guštom izaserem, onako posebno se pripremim, zagrijem jogurt u mikrovalnoj, stavim majonezu u kavu, prelijem to sve preko kila smokava i četiri dana stare kajgane, pa kad sazrije u drobu obavim ono što je krajnje potrebno.

kad nešto nije paralelno

4

kako je lako utjecat na nečiji mozak. inače uvijek imam neke dosadne i hiperrealne snove i čim se dogodi nešto imalo čudnije, što se rijetko događa, samo pomislim hej, pa ovo nije stvarnost, ovo je san i tad sam slobodan da ga preusmjerim u smjeru u kojem želim.
e pa zadnjih dana gledam taj neki crtić adventure time, maštovit mnogo i svakakav i eto što mi se dogodi.
sanjao sam kako sam iz nekog razloga odsjekao vlastiti kurac. mislim da je zato što su u nastavku koji sam gledao prije spavanja bili nekakvi ljudi hrenovke i pas koji se rastezao. a i zato valjda, jer sam sanjao postojanje ženskog bića koje mi dolazi svako toliko i toliko vremena i mislim da nisam bio zadovoljan učestalošću njenog dolaženja i smetalo mi je što mi je kurac non stop dignut a ona negdje drugdje biva i onda sam ga samo uhvatio za korijen i odsjekao. ne mogu se sjetit čime al išlo je jako brzo i bezbolno i nije bilo krvi. mora da se radilo o nekoj džepnoj verziji svjetlosnog mača, o svojevrsnom svjetlosnom nožiću. i tako sam ja držao u ruci svoje otkinuto spolovilo koje je ostalo u stanju trajne erekcije i odlučio ga odložiti u ormar, kredencu ili vitrinu koja je stajala u tom potkrovlju. sve je bilo logično i sam čin djelovao je umirujuće. pokreti su mi bili smireni i odlučni. izgledalo je kao da znam što radim. i spolovilo u vitrini izgledalo je puno bolje nego što sam mislio. međutim kad sam spustio pogled na pelvis ostao je mali mesnati panj, visine centimetra i uhvatila me odjednom vrtoglava panika. pa šta si to uradio? pa šta kad ona za 2 mjeseca idući put dođe, šta ćeš onda? šta ako dođe za tjedan dana? šta uopće s ostatkom života, kako ćeš jebat, majmune glupi? dohvatio sam kurac nazad i pokušavao ga namjestit na panjčić i kao ako ga budem držao dovoljno dugo srast će sam od sebe, ali to se nije događalo. kad sam pogledao u presjek izgledalo mi je kao da gledam u meso od hrenovke. probudio sam se.

kad sam bio mali

2

kad sam bio mali mislio sam da sam ja u svim ljudima. sjećam se te nejasne izmaglice koja mi je bila u glavi, tog doživljaja da postoji nekakav glas u meni, glas koji sam valjda ja i koji mi govori šta da radim i koji razmišlja za mene. nije mi bilo jasno da li je taj glas i u tuđim glavama odnosno da li taj glas koji drugi ljudi čuju i koji upravlja njima, da li je to isti glas? odakle taj glas dolazi i da li je moguće da je taj glas iz istog izvora, iz jednog izvora kojem je dosadno, kojeg zabavlja bit u različitim tijelima i komunicirat sa različitim utjelovljenjima sebe. naravno, tek sad mi je jasno što sam tada mislio, jer sjećam se, sjedio bi tako na podu i igrao se s kockama drvenim koje su bile poput puzzli samo su sa svake strane imale neku sliku koju treba sastavit, tamo gore u šižgorićevoj, bivšoj paićevoj ulici i onda bi mi ta misao ušla u glavu al’ se ne bih mogao uhvatit za nju, nisam ni poznavao pojmove koji bi mi u tome pomogli, u zadržavanju te misli i onda bi jako brzo osjetio prenapregnutost mozga i došao do samog ruba misli koja bi se prelila u neku drugu misao i nebi se više sjećao o čemu sam razmišljao par trenutaka prije. i sad mi se čini, još uvijek, da sam u svim ljudima samo je nevjerojatno koliko sam se promijenio odrastajući u svakom od nas i koliko sam u nekim slučajevima ružan.

99 problema

5

razmišljao sam o nečemu maloprije. ta neka društvena osuda osobe koja je drugu ”ostavila” preko poruke umjesto da joj lošu vijest kaže u lice mi je malo neshvatljiva. ne pričam o višegodišnjim vezama, uviđam zašto bi se takav kraj u tom slučaju mogao nazvat pogrešnim, sebičnim, nekulturnim ili ponižavajućim. doduše, u takvim vezama se kraj najčešće već duže nazire i meni osobno i ne bi bilo neke razlike na koji način će osoba izabrat da egzekucionira tu vezu. u spomenutom slučaju vidim i razumijem zašto bi ostali ljudi mogli imat stajalište koje se razlikuje od mog. međutim, kod ovih kratkotrajnijih druženja mi stvarno nije jasno zašto bi ja to trebao htjeti gledat facu osobe koja mi donosi nimalo laskajuću vijest. u oba slučaja mi ne odgovara što osoba govori, samo sam ovako lišen nepotrebnog gledanja u glupavu fačicu osobe koja pokušava nać što bezbolniju i što realnije zvučajuću izjavu. i baš je to slučaj kojeg društvenim konsenzusom etiketiramo kao pogrešnog.
ne vidim uopće koja bi bila priroda moje motivacije za sudjelovanjem u uprizorenju tog čina osim seksualne.
kao znam da odlaziš, al’ ta bol koju osjećam zbog nepoklapanja tvojih i mojih planova bi se u velikoj mjeri ublažila kad bi ga još jednom primila u svoju vaginu. ili anusić. ili usta. ne moraš se čak ni choke-at na njemu onako da ti okice zasuze, možeš samo otvorit usta i mlatarat njime po unutrašnjim stranama obraza, pa znaš kako je meni lako svršit. ne mislim na onaj put kad te zabolila vilica jer si ga morala pušit 37 minuta, taj put sam bio stvarno pijan, ispričao sam se već zbog toga. stvarno smo podijelili neka od ljepših vremena zajedno, nismo li?

fejsbuk trendovi 2

1

*evo pronašao sam bilješku koju sam poprilično napušen naškrabao u kombiju na putu do švicarske ili možda nekog drugog mjesta do kojeg sam putovao u kombiju. možda bude nekome interesantna, možda kakav budući političar ili znanstvenik ili dušebrižnik pokuša izvuć zaključak o djelovanju thc-a na ljudski mozak, iako ova bilješka vjerojatno nije ništa retardiranija od prijašnjih. ukoliko netko pomisli da je ovo dovoljno dobar razlog za diskusiju svoje nebitno mišljenje svakako može ali i ne mora meni iznosit a preporučam i da pokuša pronać angažman u zabavnom odjelu hrvatske radio televizije

što se fejsbuk trendova tiče postoji jedna pojava, ili puno prije, iznimka u učestalosti pojavnosti bića na fejsu, nešto poput bijelog kita, moby dicka koji se spokojno valjuška na valovima mreže svih mreža, onako, na leđima dok svojim ljudskim nogama polagano radi žablje pokrete. kit ili žaba, pa dobro što li je?
pa čovjek. biće ljudsko. s dredovima. znači radi se o iznimno rijetkoj vrsti, vrsti pred izumiranjem, vrsti toliko rijetkoj da ni sam ne mogu sa sigurnošću tvrditi da sam ikad sjedio za kompom i buljio u profil takvog primjerka. radi se o ženskoj jedinki ljudske vrste s dredovima na glavi KOJA NE STAVLJA SLIKE NAPUŠTENIH ŽIVOTINJA NA FEJS. ima dredove. ne stavlja slike napuštenih životinja. znam, ni meni nije jasno kako takva osobica može postojat.
ima dredove a ne smatra da je od svih mogućih problema u svijetu i poteškoća u funkcioniranju ljudske zajednice i poteškoća u odnosu same ljudske vrste sa pripadnicima kako vlastite tako i drugih vrsta na planeti baš baš najbitnije što neki pas ili mačka provode utorak popodne pitajući se gdje je odjednom nestala spodoba koja ih je iz njima nepooznatog razloga hranila kao šta ih je i iz njima nepoznatog razloga posvojila. ima dredove a ne misli da je najbitnije da svi upravo u tom trenutku gledaju sliku slatke male mace ili psa koji će u najboljem slučaju ako budu posvojeni provest još deset godina jedući hranu i kakajući je nazad, prije nego određena obitelj nabavi novog ljubimca da može jest hranu i kakat je nazad.

stvarno nemam ništa protiv djevojaka s dredovima, u jednom razdoblju svog odrastanja sam čak i žarko želio, priželjkivao, da budem s djevojkom koja ima dredove. i nikad mi se to nije ostvarilo. onako, baš cijelu glavurdu punu dredova, mislim. najbliže tome sam bio dosad kad bi osobica imala jedan ili 2 dreda, a bila je i ona zgoda kad je određena dredasta osobica se ošišala na kratko prije nego što mi je odlučila poklonit svoje vrijeme. mnogo je bilo zabavnih zgoda u tom mom životiću, jedna od romantičnijih svakako je bila kad sam određenoj osobici držao dredove dok je povraćala, da ne povrati po njima ili da ne upadnu u wc školjku. od te zgode sam se čak bio zaljubio nakratko al’ to više pripisujem svojem srcu defektnom nego li ičem drugom.

ivini rekordi

5

dragi dnevniče, jutros sam oborio još jedan rekord. radi se o vremenu provedenom u zoni koja ne postoji. zona se nalazi između ogledala u kupatilu i kade, a aktivira se neposredno prije ulaska u potonju. ne bih znao reći što sam radio tamo, al’ mislim da mi je nakon dovršenog brijanja trebalo 37 minuta da skinem čarape i uđem u kadu. razmišljao sam o mnogim stvarima. moguće da sam zapravo čitavo vrijeme davao intervju sam sebi. dragi dnevniče, zaštiti me od nespoznatljivih sila.

o ratovima

1

bilo je to dok sam u kombiju osakaćen nedostatkom funkcionirajuće noge čekao da se ostali članovi benda vrate sa stanke na benzinskoj postaji. bilo je grozno. bilo je zastrašujuće. teško je opisat užas koji čovjek osjeća dok gleda svog najprekrasnijeg basistu kako jede snjeguljicu. od svih sladoleda, snjeguljicu. i kao da to nije bilo dovoljno, u idućem trenutku se pojavljuje bubnjar i jede – snjeguljicu. što smo to napravili?
malo stvari bolje opisuje užase rata, destruktivne posljedice i poražavajući utjecaj odrastanja u ratnom okruženju od prizora dvaju zdravih odraslih osoba koje u 2013. godini dobrovoljno jedu snjeguljicu. i uživaju u tome. uživaju naivno i zadovoljno, kao da ne znaju za bolje. kad je basista ušao u kombi vidio sam da je kupio i slane štapiće. od svega mogućeg – slane štapiće.
za ime boga miloga, zaustavite ratove.
koliko još snjeguljica i slanih štapića mora biti pojedeno da dođete pameti? koliko još gricula kad se sjetim lizanja onog drvenog štapića moram osjetit prije nego zadovoljite svoje čudovišne porive? koliko još?
netko mora stati tome na kraj. dosta je bilo. gotovo.

fejsbuk trendovi

4

iz kojih razloga baš svi morate ić u london? šta radite tamo? tko vas je zvao da dođete tamo? u kojem točno trenutku života ste prvi put osjetili žudnju za londonom? mora da je puno čarobno šetat po londonu i ispuštat vjetrove. izgleda da je čovjek puno uzvišeniji kad po londonu ispušta vjetrove nego kad ih ispušta po bjelovaru.
ima neka čarobna veza londona i facebooka koje dosad nisam bio svjestan. izgleda da ako ideš u london moraš imat profil na fejsu ili ako imaš fejs moraš ić u london. ne znam kako drugačije da objasnim što svaka osobica na fejsu ima slike iz londona. mora da na aerodromu provjeravaju prije napuštanja zemlje da li je za vrijeme boravka u engleskoj prijestolnici stavljen status o tome i barem jedna slika priložena kao dokaz. možda osobice dobijaju i popuste od ministarstva turizma il’ neke takve tvorevine ako podijele sa svijetom sliku londona i sebe. londona. i sebe. sebe u londonu. londona u sebi.
posebno mi se sviđaju osobice koje uzmu varijaciju britanskog motivacijskog postera iz drugog svjetskog rata ”keep calm and carry on” pretvorenu u keep calm and go to london pa to stavljaju na svoje profile, pozadine, twittere, tumblre i desktope. te osobice su mi drage već na daljinu, i prije nego ih upoznam.
kako bi bilo da pereš noge svojoj babi u lavoru u staračkom domu i primiš poziv na mobitel da ti je koker španijelu zapeo rep u kolo od bicikle kad je glupa beštija trčala za biciklom u punoj brzini i onda ga je kolo usisalo i bilo je krzna i krvi posvuda i možeš li doći u veterinarsku stanicu da odlučiš da li ćeš ga uspavat ili će ostat beštija živit sa samo jednom, prednjom lijevom nogom, bez ušiju i s deformiranom lubanjom, kako bi bilo da kad u tom trenutku dižeš pogled dok pokušavaš shvatit šta ti taj glas iz mobitela uopće govori na zidu babine sobe uočiš poster KEEP CALM AND NAPUŠI SE KURCA

pesimistično je novo optimistično

2

stari ljudi su izgubili svrhu. ne mislim samo na biološku mogućnost reprodukcije i nastavka ljudske vrste (ne znam zašto bi se njeno nastavljanje uopće smatralo imperativom), mislim na snalaženje i značaj u trenutnom vremenskom okviru. trendovi i tržišta se mijenjaju svako 5 godina, a s njima i ljudska zanimanja i mogućnost zapošljavanja. svrha mladih i ”srednjih” ljudi je, koliko ja primjećujem, da se što bolje prilagode okružju koje bi u nekoj idealnoj verziji današnjeg svijeta trebalo proizvodit ili nudit novu vrijednost i od nje financirat životne troškove mladih i srednjih radilica. ne samo to, mlade i srednje radilice moraju privredit dovoljno da bi bilo isplativo održavat ostarjele, radno nesposobne radilice. to je u slučaju da mlade radilice uopće imaju dovoljno sreće da se nalaze u okruženju koje je sposobno proizvodit i nudit usluge. trebaju imat sreće da im se uopće otvori prilika da budu asimilirani. dakle, ako pogledamo postotke o nezaposlenosti, izgleda da je i mladim i srednjim radilicama dovoljno teško snalazit se u tako brzo mijenjajućem vremenu, a što bi im to tako mudro i korisno mogle reć stare radilice koje još uvijek pamte kako je u njihovoj ulici te i te godine najbogatija obitelj sebi priuštila kutiju na kojoj se mogu gledat crno bijele pokretne slike.
one neke slike iz davnina kad su ljudi u plemenskim zajednicama sjedili oko vatre u pećini i svi su pozorno slušali čemu će ih to večeras starješina poučit dok su van pećine neka gola mlada bića prakticirala nesputani životinjski seks ne slušajući šta stari prdonja baljezga, lolololol, okej možda to i nije bilo tako, al’ te slike iz davnina, koje možda i nisu izgledale tako, sve je to prošlost. prošlost prošla.
nedavno je u jednoj emisiji o zdravstvu rečeno da očekuju za 20-ak godina da 15% ljudi bude starije od 80. mislim, čemu služe ti ljudi stariji od 80? pa svaka zgrada u svakom gradu će morat imat svoju apoteku. one rijetke mlade i srednje radilice (ako budu imale sreće) morat će radit 27 sati dnevno da bi plaćale sve te pilule.
i čemu ta licemjerna i falša briga za starije ljude, kad nas nije briga ni za mlade odnosno srednje ljude odnosno radilice? pa da nas je briga za nas same zdravstveni sustav ne bi bia ovoliko bijedan, bolnice bi imale veći broj kreveta i ne bi više firmi proizvodilo potpuno iste ljekove i prodavalo ih po različitim cijenama. ne bi se dogodilo da je najbolje ocijenjena serija svih vremena ona predramatična glupost od breaking bada u kojoj se svakom liku u svakom trenutku događaju samo sranja, a najveći problem u seriji nije proizvodnja i dilanje metha, mahanje pištoljima, ubijanje drugih ljudskih bića nego je najveći problem kad ne uspiješ ubit drugo ljudsko biće, kako će to jadno i suosjećanja vrijedno biće platit bolnički račun.
zašto nebi pomogli sebi i svojim potomcima odlukom da svatko ima pravo živit i smarat sve osobe oko sebe svojim sranjima do 65. godine?
nije kao da će nakon 65. napravit išta vrijedno spominjanja. nije kao da je prije 65. napravio išta vrijedno spominjanja. nije kao da je spominjanje vrijedno spominjanja.
laži, same laži.

prvo poglavlje

0

znači danas mi naš osmišljatelj, snimatelj, redatelj, izumitelj i izveditelj Mickey govori da je onaj put kad smo dan nakon koncerta otišli u mekdonalds njemu bilo prvi put u životu da ulazi u mekdonalds. ne prestajem se iščuđavati na koje smo sve načine djelovali i promijenili vlastitu okolinu.

o jeseni

1

jesen je nova nova godina. ne mislim, naravno, da čitavu jesen valja provest povraćajući u wc i razmišljajući s kojim od uzvanika ti se cura žvali na balkonu, ne, mislim više na običaj donošenja novogodišnjih odluka, optimističnih odluka koje se u 90% slučajeva rasplinu u prva dva tjedna i odu na mjesto gdje sva izjalovljena nadanja idu – u boršu mie kovačić.
e pa jesen ima to u sebi. sadrži taj probuđeni elan, rezultat gubljenja 3 kg masnih naslaga tokom ljeta, sadrži taj polet koji se javi kao posljedica prestanka nesnosnih vrućina i odjednom je čovjek sposoban radovat se samozavaravanju. ljeto je prošlo, gotovo je s pizdarijama: od danas čitam knjigu tjedno, nakon teretane ne pijem 5 pivi, osnivam stranku, nakon padanja ispita na faxu ne spavam više gol u lokvi ispred kuće od bivše cure, trošim manje od 2 sata da pronađem zadovoljavajuću pornografiju na netu dnevno, upisujem se na ono veranje po stijenama, gdje ima žena koje su također odlučile okrenut novu stranicu u životu, sve same bivše pijandure i kurve raspale i tečaj origamija, možda. da. jesen je nova nova godina.

o jednom od trenutaka

2

nisam nikad upoznao ni vidio anu rucner pa možda nebi ni bilo u redu da pišem o njoj. ustvari, to nije u potpunosti istina. vidio sam je ujutro na porinu kad smo se išli odjavit iz hotela. i bio je i vlado kalember tamo, izgledao je bolje nego ikad, na nekom holivudski formalin sranju, na nekom nemaš ni 30 a ja izgledam mlađe od tebe sranju, na nekom ovako će 60-ogodišnjaci izgledat tek za 200 godina sranju. dobro za njega.
jednom drugom pak prilikom bili smo u nekom stanu razveseljeni, vrtili programe na televiziji i odjednom smo naletjeli na nekakvu velebnu manifestaciju gdje na bini krasan komad mesa još krasnijih butina svira na violončelu odu radosti a u pozadini se izmjenjuju kadrovi iz jedne od turističkih razglednica hrvatske. zbog te pobjedničke melodije i predivnih kadrova prirode taj komad mesa pretvorio se u bogorodicu. hrvatorodicu. hrvatorodnicu. nemilo sam htjeo uć u tu hrvatorodnicu. htjeo sam da mi bude majka i ljubavnica, da me rodi. da rodi mene samog nakon sexa sa mnom, pa da onda rodi violončelo, pa da me namaže paštetom cijelog, pa da se onda taj krug opet ponovi pa da sebe namaže paštetom. pa da rađa paštetu. i ne znam zašto su mi sad lignje i hobotnice na umu, znam da nije imalo veze s tim. kasnije, kad sam došao kući tražio sam na youtube-u snimke njenih nastupa uživo i pokušavao masturbirat na njih. nije išlo. bio je to samo jedan od trenutaka. trenutaka koji se neće vratit.

prvi put 4

3

zanimljiv tjedan, donekle. prvi put da sam mislio da imam infarkt. lijeva ruka mi je trnula cijeli dan. ispalo je da sam samo istegao nešto u ruci. ovaj oblačić koji mi svako malo proleti iznad srca i pluća i na trenutak mi se dah i srce nekako ispobrkaju, isprekobace je valjda na nekoj emocionalno psihološkoj razinici.
u neke sate neke noći prošlog tjedna sam prvi put završio na koncertu jelene rozge. čovjek bi mogao reći da netko tko želi da ga se doživljava kao legitimnu osobu to sebi nebi smio dopustit, al’ čovjek također može i pojest zdjelu mlohavih penisa. prvi put da sam kročio na mjesto održavanja spomenutog koncerta. tip mjesta na kojem vedran čorluka u 5 sati ujutro počasti sve prisutne. većina prisutnih osoba je u ovom slučaju imala jako zanimljive oblike glava. najrazličitije oblike glava. rozgina publika apsolutno nema nikakvih predrasuda prema obliku nečije glave i bilo je lijepo nać se u tako tolerantnom društvu. nakon koncerta iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv ideje da s određenom skupinom manijaka krenem prema hotelu gdje smo se trebali pravit da smo gosti i pojest doručak. iz nedokučivih razloga nisam imao ništa protiv da sjednem na motor kao treća osoba, čuj mene, osoba… kao treća vreća mesa i kostiju. hotela nisam vidio jer sam prvi put u svom krhkom i dragom životiću pao s motora. vreća mesa koja je sjedila ispred mene prilikom pada dislocirala je lakat i ušla u auto kojim se odvezla na hitnu. dignuvši ruke u zrak objavio sam prisutnima: ”that’s it za mene, ovdje povlačim crtu, hvala svima, bili ste prekrasni”. na putu do kuće uvjerio sam se da sam prošao samo s ogrebotinama na desnoj podlaktici i jako zanimljivom modricom na desnom guzu. znači modrica ima oblik prstena, odnosno kružnice. ima čak i točku u sredini, središte, jel. najveći je problem tu trenutno što postanem jako depresivan kad se ne bavim sportom, a ne mogu se bavit sportom jer kad trčim osjećam pec, pec, pec, groznu peckavu bol na desnoj strani guzičice. kao da mi netko svake milisekunde daje injekciju (no homo) na ne baš nježan način (no homo). modrica izgleda kao kakva ljubičasta tetovaža i dovoljno je zanimljiva da je slikam, al’ ne želim bit taj lik. ne želim bit lik koji se saginje ispred ogledala da si slika guzicu. ne još.

king of pain

11

ja sam kralj boli. izlaprdao sam neki monolog o svim tim različitm razinama boli, o inverzivnijoj babuški patnje. kad je otvoriš unutra je još jedna, pa još jedna, samo šta nisu uvijek jedna manja od druge, ustvari su sve veće i veće, samo se mijenja tvoja tolerancija na bol, otupljuješ, ustvari zavoliš tu patnju, jer zašto nebi inače promijenio sve, al’ nikad ne promjeniš, nikad, ne, ne, ne. ti voliš tu bol. sreća je dosadna, sreća je glupa i naivna, osim toga nemaš ti hrabrosti za sreću. rekao sam andrei samo da nisam siguran da li sam oduvijek volio patit ili je to došlo s patnjom samom.
andrea je rekla: šta je bilo prije – kokoš ili jaje?
u tom trenutku sam osjetio bol što ne volim andreu na način da je želim fizički, bol što neću provest cijeli život s njom, što joj nikad neću razbit vazu o glavu mrzeći njenu glupu facu i šutnju, prokletu šutnju koja se uvukla od zamora materijala, tog krhkog materijala od kojeg se veze sastoje.
u tom toku misli nju se naravno uopće i ne pita da li bi htjela bit sa mnom, jer zašto i kako netko nebi htio bit sa mnom? to nema smisla. ja sam supernova.
šta bi bilo kad boli nebi bilo?

ljeto

1

smiješno u čemu sve uspijem prepoznat razlog za tugicu.
znači mjerimo vrijeme tojest tu neku prolaznost vremena, odnosno mjerimo kojom brzinom mi sami prolazimo, jer vrijeme, što li je i tko to zna, tog čovjeka bome jebat treba, jebat treba onog koji to zna. takovo znanje zaslužuje da bude najprekrasnije jebano, al’ da, što htjedoh kazat – pa to mjerenje vremena i kalendari i sve to…
užasno me nervira što je prvi dan ljeta ujedno i najduži dan ljeta. svaki idući dan samo je jako sporo klizanje silaznom putanjom. pogotovo tamo pred kraj ljeta, pamtim još iz djetinjstva kad bi igrali balun na pomoćnom hajdukovom ili košarku na školskom, kako bi izdajnički doklizao sumrak, sumrak kojem ne možeš ništa. sumrak u kojeg možeš samo buljit, sjetan. zadnjih godina volim tokom devetog mjeseca slušat onu pjesmu ljeto, od jinxa.

presveta tugica

1

kakav je ovo kurčev dvoličan svijet u kojem ti ne daju ni da se ubiješ? ŽIVI U NJEMU, ŽIVI, ŽIVI U NJEMU. upravo sam pročitao krajnje neugodan članak u kojem se neka nesretnica pokušala polit benzinom i zapalit. kažem pokušala jer su uvijek tako dobronamjerni ljudi vidjeli vatru u šumi, prišli ljudskoj lomači i gađali je pijeskom i ko zna čime da je ugase. na kraju je i premudri policajac bacio pancirni prsluk na nju, da ju spasi. DA JU SPASI.
majko mila koja skupina bezosjećajnih gadova. oh, da, zapošljavat ćemo se preko veze, izrabljivat rupe u zakonu kad god možemo, zatvarat oči pred svim mogućim vrstama korupcije, malverzacije, manipulacije i iskorištavanja slabijih od sebe, bit ćemo egocentrični crvi, neiskreni prema svima oko sebe, prema obitelji, ljubavnicima, ”prijateljima”, kolegama, nadređenima, podređenima i kad nekome napokon pukne film i poželi napustit ovu baruštinu licemjerja, ovu krajnje nekorektnu predstavu u kojoj imaš samo dva izbora: poludit ili lagat sebi i drugima, oh, ne, ne, ne, nećemo ti dat da odeš. mi želimo da patiš, taj tvoj čin odlaska u plamenu u šumi je prelijep za nas koji uživamo u ružnoći ovog svijeta. ostani, tvoja patnja čini da se mi osjećamo bolje. živi u njemu, živi, živi u njemu.