rijeka je nadnaravno strma.
vjerojatno nitko u tom gradu nema ravne tabane.
izađeš iz kuće na takvu kosinu da babe zimi vjerojatno padaju ko čunjevi.
ako se radi o čitavoj grupi baba, vjerojatno padaju kao domino.
vjerojatno moraju nosit kopačke ili gojzerice.
vjerojatno gojzerice sa šiljcima.
moraju imat neki način prijanjanja za podlogu, jebemu.
od samog ulaska u rijeku svi su se odnosili prema nama s poštovanjem, kao da nismo debili, klauni ili igračke. to je bilo ugodno.
mance nas je fino dočekao i odma odveo na radio gdje nas je krasna radio teta još krasnije ugostila.
prvi koncert dječaka rasprodan u pretprodaji prošao je optimalno.
našem najdražem gitaristi su isprolivali pedale pivom, zondo je izgubio prsten tokom jednog od bacanja sa bine u publiku, al’ sve ostalo je bilo ugodom ispunjujuće iskustvo. ko da plivaš u šlagu i onda dotakneš rukom nešto čudno i bojiš se da će sve nestat al’ kad otvoriš oči vidiš da si ustvari samo nabasao na jagodu u tom šlagu i na njoj stoji kelis koja kaže – ne brini, sve je u redu – nakon čega izvadi onaj kinder bueno šta joj je stajao uglavljen među sisama i uruči ti ga s riječima – sad možeš nastavit štafetu.
dijelom zbog mononukleoze, dijelom zbog veličine bine i sudara sa zondom te shvaćanja da vrlo lako mogu dobit mikrofon u nos (a to nebi bilo slatko s obzirom da imam slabe kapilare, krv zna ić sama od sebe, a kamoli ako dobijem po nosini) pokušavao sam bit što dalje od zonija. taj mamojebač je nepredvidiv.
na one 3 pjesme gdje me nema sam iz bekstejdža s 4wheelom gledao koncert i morao se suzdržavat da ne zaplačem. shvatio sam da u tom trenutku nemamo pravo bit nesretni. pozicija u koju smo sebe uspjeli dovest je pozicija u kojoj doživljavamo ljubav, prihvaćanje i naklonost potpunih stranaca.
naši koncerti su definitivno jedan čudan i jako lijep eksces.
ostatak koncerta morao sam govorit sebi kako je sve loše jer bi mi se u protivnom počelo stiskat grlo kad bi trebao repat.
Arhiva autora: Ivo Sivo
RIJEKA
2011
bus bus
2011
javni prijevoz nije sladak. javnost je ružna i ide mi na jetru.
javno meso i kosti. javni udovi mlataraju, javna usta brbljaju.
kako samo neumorno brbljaju.
javne dlake izviruju iz javnih ovratnika.
usprkos tome moglo bi se reći da ljudi u busu imaju uzvišen položaj.
uzvišen – visinski gledano.
moglo bi se čak otići tako daleko i tvrditi da ljudi koji se voze do prozora sjede u svojevrsnoj loži.
zašto? zato jer ako dama vozi auto u traci do i nosi kratku suknju, osoba do prozora u poziciji je da vidi dijelove njenih bataka koje inače nebi vidjela.
površina viđene sise također se znatno povećava s nadmorskom visinom sudionika u prometu.
to naravno nebi značilo ništa da živimo u kulturi gdje ljudi (u povoljnim vremenskim uvjetima) ne nose robu.
ovako međutim, ipak postoje neke sitne prednosti koje ostvaruju ljudi na uzvišenim položajima u prometu. nama običnim smrtnicima preostaje da pišemo kolumne dok se vozimo.
na poljanama interneta
2011
divovska hrpa isparavajućeg govna ruskog hrta. zašto više ne možeš pogledat video ili poslušat pjesmu na youtubeu bez da naletiš na 2 tone kukumakanja i zanovijetanja o lil wayneu, lady gagi i justin bieberu. svo to plakanje i cviljenje, zapomaganje izgladnjelog štenca pred streljačkim vodom, kao da postoji neka militarna organizacija koja stavlja pušku ljudima na vratove dok sjede za kompom i tjera ih da gledaju što ne žele gledat i slušaju šta ne žele slušat.
pa zamisli ti to, gomila likova koji plaćaju korištenje interneta da bi ispod dobrih spotova pisali komentare o lady wayneu i lil gagi, koji im se navodno uopće ne sviđaju.
a još je smješnije šta su to većinom jedno te isti likovi koji prosvjeduju protiv reklama na youtubeu a u isto vrijeme bjesomučno reklamiraju (svojim prosvjedovanjem) već spomenute pjevače. majko mila, koje ustajale vreće prdaca.
mrtva riba
2011
sjedim uz more i čitam ”knjigu očeva” (dovoljno zanimljiva mađarska verzija 100 godina samoće) čekajući da mi završi smjena.
frane, pozicioniran par metara od mene, zanovijeta kako nema ništa ribe.
u jednom trenutku izvuče špara iz mora i objasni mu da je on jedan jako glup špar.
mora da špar nije zakačia udicu ustima nego škrgama jer se frane toliko razočarao u inteligenciju tog primjerka još neodraslog morskog glupana da ga je odlučia bacit mačkama, a ne nazad u more.
kako mačke nisu nailazile, presta sam čitat knjigu i došetao do glupog špara koji se upravo smirio nakon bjesomučnog bacakanja po betonu.
otvarao je usta i škrge pokušavajući doć do kisika.
dok sam mu gledao oko pomislio sam kako je sad potpuno u mojoj milosti, kako ga mogu bacit nazad u more dok frane ne gleda, ili ostavit na suhom, da umre. pokušavao sam u očima glupog špara vidit neku misao, neki trzaj, bilo kakvu naznaku inteligentne aktivnosti.
nisam bio siguran vidim li strah, rezigniranost ili prazno tupilo nekuženja, al usta i škrge su se nastavile otvarat. vremena je bilo sve manje a ja nisam bio ništa pametniji. znao sam samo da ne želim da ta riba umre dok ja ne donesem odluku, jer ako umre, neću imat više o čemu odlučivat.
i tako sam ju pljunuo. u tom trenu učinilo mi se da je najbolje da pljunem na tu ribu, na škrge joj, pa da ona još malo poživi.
izgleda da ju je pad pljuvačke prepao jer se u trenutku dodira s istom, glupa ribetina opet počela koprcat i lupetat o pod. podsjetilo me na epileptičare. zamislija sam se i kad sam doša sebi, shvatija sam da je vrijeme za krenit prema izlazu iz škvera, da sam slobodan, ne moram više bit u ovom zatvoru od firme. na putu do doma pokušavao sam se sjetit jel moja mater ikad davala mačku potpuno neočišćenu ribu.
must have been
2011
mora da je bilo prekrasno jer već 2 dana odkad smo se vratili iz šibenika ne izlazim iz kuće, samo grlim curu pokušavajući što jače osjetit ovu normalniju stranu realnosti.
pišem ovo na poslu, u jebenoj dizalici i još uvijek mi je sve prozirno i lako, trebat će proć još koji dan da stvari dobiju boju, da rutina dobije težinu i privid bitnosti.
koja je priča? u četvrtak odradim međusmjenu do 7 navečer, odem na probe, zaspem ne-sjećam-se-kad, buđenje u 6, odradim jutarnju smjenu, uđem u kombi s ostatkom jednog poprilično stonerskog benda i samo uzletimo…
tonske probe su najdosadnija stvar na svijetu, ne mogu izdržat, počinjem pit toplu pivu da me barem kolko-tolko smiri. smiri od čega? ne znam.
ima već određeno vrijeme da sam u konstantnom stanju tihe, prepredene panike. stvarno nemam pojma što radim sa svojim životom, di idem i nikako da dokučim što bi to uopće drugo TREBAO radit sa svojim životom.
u nekim bljeskovima mi se javlja potreba bavljenja bilo kakvim vidom humanitarnog rada, al ne znam kako da nađem vrijeme za to, kako da uguram to između trčanja za lovom, odnosno golom egzistencijom i bavljenja muzikom koja oduzima sve više vremena odkad se bend od 7 članova zakotrljao i odkad svaki aspekt toga šta radimo pokušavamo dignit na viši nivo, a nakon tog nivoa, na još jebeno viši nivo. di sam stao?
a da, koncert u šibeniku.
pive teku, ja si non stop dodirujem čelo; vruć sam. jebem ti fibru, počnem pit rakiju, bude mi bolje, valjda, sixpack nastupaju, publika pjeva one njihove pjevne pjesme, svi se zabavljaju, sve je super jedino povremeni nestanci struje prekidaju koncert i malo nagrizaju atmosferu.
ne bi mogli odredit točno, al’ nakon koncerta smo se svi u bendu slagali da to nije bilo to u svojoj potpunosti. valjda jednostavno ima dana kad nešto u zraku ne klika kako inače klika.
možda je bilo do tonca, možda su vokali prvi put bili glasniji od benda na način da zvuči bez masti, da zvuči dijetalno, možda je na otvorenom nekad jednostavno tako zbog vjetra ili koječega, a možda smo mi postali megalomani kojima je čudno ako publika ne tuče glavom o pod na svaki snare. i to nakon šta su već 2 benda prije nas prostajali na nogama.
sestra mi, koja je bila u publici, kazuje da je publika bila super.
nestanke struje smo nekako pregrmili vojkovim i cipinim (cipa cipelare, član ozloglašenog BRAZALETES NEGRO kolektiva) fristajlovima.
trenutak koji se meni najviše urezao dogodio se pri početku izvođenja dalmacije. mislim, već sam navikao da publika pjeva refrene al kad sam počea s prvom riječi i čua publiku kako piva u jedan glas prošli su me trnci…
tija sam zaustavit vrijeme i proboravit još koje stoljeće u tom trenutku, al eto uspija sam se svladat i nekako to odrepat do kraja.
naravno, sav taj adrenalin od koncerta mi je omogućio da nastavim trpat sve vrste goriva u sebe i moram priznat da sam se pošteno izlansirao u svemir. sjećam se da sam ljubija milinu i lil maju u čelo i grlia ljude u bekstejdžu plutajući u izvjesnoj dimenziji opijenosti uspjevši barem do kraja večeri zaboravit na slutnje prokletstva koje mi u mozgu za svaku otvorenu ladicu sreće otvaraju ponore uzaludnosti. bah.
kažem, mora da je bilo prekrasno.
the truth, the whole truth and nothing but the truth
2011
chillaxin all foggy u zondinija doma, na tv-u mini serija o giacomu casanovi, vjerojatno najpoznatijem svjetskom jebivjetru.
kolko sam uspia pohvatat: casanova, star i ogorčen, provodi posljednje dane života u samoći potajno se nadajući da će se pojavit henriette, valjda jedina žena koja ga je voljela i (na razne načine) pratila čitav život, pomoću posrednika brinula o njemu, izvlačila ga iz nevolja et cetera.
naravno, još uvijek je sposoban zavest pripadnice slabijeg spola, pa se tako jedna od služavki već određeno vrijeme muva oko njega, sluša njegova laprdanja i to, da bi se na kraju sažalila nad njim i odlučila, krajnje pronicljivo, olakšat mu posljednje trenutke na zemlji. ne, nije mu počučala stari smežurani kurac (iako smo svi to pomislili, iako ste i vi to pomislili, iako je to bilo ono najlogičnije, najizvedivije i najefikasnije šta je u tom trenu mogla izvest) ne, pazi, ona mu odluči lagat.
odluči se pretvarat da ju je henritte poslala kako bi brinula o njemu i da henriette upravo stiže da ga vidi. u sljedećem kadru on umire nasmiješen jer ga je ta laž navodno usrećila.
e sad… mi priglupi sisavci, nikako ne možemo znat šta se događa nakon smrti. rijetko se neko priključi u prijenos dnevnika i kaže:
ej slušajte evo javljam se iz te i te dimenzije, upravo prolazim kraj hitlera, wilt chamberlain i manute bol ga buše analno, znojni einstein mu se kenja po čelu, nemojte radit pizdarije dok ste tu, postoji zagrobni život u kojem ćete bit kažnjeni.
ili ikakav zagrobni život. ili išta.
prema tome…
nebi li bilo logičnije da mu je u tim posljednjim trenucima izvjesnosti, prije puta u nepoznato, u momentu u kojem ljudi tragaju za smislom tog cijelog putovanja, na samom vrhu gomile nabacanih pitanja bez odgovora, ako je već htjela učinit dobro djelo, rekla – ISTINU?
lažljiva mala ništavna crvljiva manja od makova zrna crv od kurve bojažljiva nepotrebna jedna od neuspjelijih djela prirode zaostala u razvoju glupa lasica
stavko stajalište 4
2011
znaš oni retardi šta govore da ne pišaju dok se tuširaju?
da ne pišaju jer im to kao nije ”higijenski”?
nebi bila nikakva šteta da svi oni umru u požaru, jednom velikom požaru – stavko je bio posebno dobro raspoložen na svoj rođendan.
svi sve znaju
2011
kerum je u novijoj hrvatskoj povijesti postavio određene standarde javne retorike.
na wikipediji o ovoj disciplini možemo naći prekrasne dvije rečenice:
legitimnost retorici (najstarijoj disciplini koja se sustavno bavi jezikom) daje činjenica – na koju ukazuje i aristotel – da između istine i zablude postoji međuprostor u kojemu vladaju prijepornost, neizvjesnost, vjerojatnost i vjerodostojnost. primjeri područja koja, po svojoj prirodi, ne poznaju konačna već samo privremena i vjerojatna rješenja jesu politika i pravo.
mislim da ćemo u većini javnih govora, barem u ovoj izbornoj godini (osim ako se ne dogodi neka ultra-desnije-od-desnog-krščanska diktatura, nakon događaja koji će se u 22. stoljeću u školama učiti pod nazivom ”revolucija mutanata”) slušati reprizu te hvale vrijedne sintagme: urbani jugoslaveni.
urbane jugoslavene zamišljam kao wayfarer hipstere koji su sa slušanja bob marleya prešli na slušanje major lazera, na zidu imaju zastavu na kojoj oko petokrake piše converse (ne zato jer vole tu marku, nego zato jer su postironični) i nisu baš neki ljubitelji granica, nacionalnosti a najmanje politike. nemaju nikakvih političkih ambicija, ni želje za sudjelovanjem u ikakvim previranjima, prosvjedima ili okupljanjima stada, osim ako nisu popili 35 piva iz retroizgledajućih limenki i povukli crtu speeda viška, a pas im se popišao po playstationu i nestalo je struje u kući.
rekao bih da ja i kerum imamo različitu dioptriju.
ovodobno ja
2011
Kamera je stvorila celebrity kulturu; kompjutor stvara kulturu mogućnosti povezivanja. Kako se te dvije tehnologije približavaju – internet pomiče web s teksta prema slici; portali za društveno povezivanje i stupanje u kontakt dodatno šire svoje mreže sve dalje i dalje – te dvije kulture otkrivaju svoj zajednički poriv. Slava i povezivanje – posrijedi su dva načina na koja se može postati poznat. To je ono što želi ovodobno ja. Želi biti priznato i prepoznato, želi biti povezano: želi biti vidljivo. Ako ne milijunima na Survivoru ili Opri, onda barem stotinama na Twitteru ili Facebooku. Ta nas značajka potvrđuje, tako sami sebi postajemo stvarni – time što nas drugi vide. Anonimnost je velika strava što vlada suvremenim dobom. Ako je Lionel Trilling u pravu, ako je iskrenost bila značajka na kojoj se temeljilo ja u vrijeme romanticizma, a u modernizmu je to bila vjerodostojnost, onda je to u postmodernizmu vidljivost. – William Deresiewicz
maske
2011
neko zvoni, pitam na parlafon tko je, a ispred vrata male maškare veselo uzviknu: maškare. sa svojim malim glupim facama.
poželim da im se face uvuku same u sebe pa da hodaju okolo sa šupcima umisto glave.
nema nikog doma kažem, odjebavši ih valjda na najnespretniji od svih načina. male beštije odu.
jel znaju ta dica da je kriza?
nije sve tako sivo
2011
hodam prema kolodvoru.
iza grmlja s desne strane nailazi baba koja priča sama sa sobom.
pomislim evo još jedna baba koja priča sama sa sobom.
hodam dalje, baba i ja se približavamo kraju grmlja, grmlje završi a ono baba za ruku drži dijete kojem objašnjava nešto.
dobro je, ipak nije sve tako sivo.
osim zagreba, naravno.
prošle nedilje u podne je izgledalo ko da sunce već zalazi.
o 1001. razlici
2011
truneći u hodniku školske poliklinike postao sam svjestan 1001. razlike između žena i muškaraca. muškarac uđe, sjedne i šuti dok ne dođe na red za pregled. žena uđe, popriča sa svima i pokuša se, što dalje može, ubacit preko reda.
dodatak: broj osoba koje će pokušat preskočit proporcionalan je cijeni ženine garderobe.
radio hitler 2
2010
ponekad s divljenjem razmišljam o diktatorima kojima je pošlo za rukom poubijat toliku količinu ljudske stoke. mislim, dobro je da smo se riješili nekih iz te bezlične mase slijepaca, samo ne znam šta ćemo sa ostalima, naprimjer – ovi likovi šta još uvik zovu radiostanice da bi popričali s osobom koja prima pozive i zamolili ih da puste pjesmu koju baš oni žele.
zamolili ih da im ispune želju, kao da je radiopostaja neka pećina, a zaposlenici su duhovi iz lampe koji ispunjavaju želje. moga si samo stisnit play u winampu, retardu.
čitaj dalje
o nekim pjesmama 3
2010
moralo je bit negdje oko 6 sati ujutro u hotelskoj sobi, nakon brucošijade s vucom. unatoč kasnoj uri mozgovi su nam još bili uštimani u nagarcani bendovski brejnstorming. mislim da je zondo bio taj koji je berserkerski puštao r.e.m. s laptopa.
nightswimming je svirala i asocirala me na invalide s amputiranim udovima šta se polako vrte u bazenu, a plutaju pomoću pojaseva za spašavanje ili onih dječjih rukavića na napuhivanje.
bio sam ljut na stipu i ostatak r.e.m.-a što su mi usadili takve slike u glavu.
noćno kupanje me podsjeća na bezbrižno ljeto nakon mature, noći tolko vruće da u ponoć odustaneš od spavanja i odeš na kašune, pive ili jeftino vino, crno more, otvoreno nebo i glupavo žensko kreveljenje u pozadini.
ili kad smo na prvim vodama cili dim koji smo imali smotali u određen broj truba i pušili ga u moru jer smo pretpostavljali da se pandurima sigurno neće dat umakat papke.
u mnogočemu to je ta ista nevinost o kojoj se radi i u r.e.m. pjesmi, samo šta su je malo previše ustiffali.
true story
2010
djeca u hrvatskoj su iznimno napredna.
kolega s posla ima sina od 8 godina.
s 3 godine mali je znao čitat i pisat, kaže.
sad evo, u osmoj godini života, češće dobija na kladionici od oca.
o mačkama i ribama
2010
malo je sumnjivo što mačke tako rado jedu ribu. malo je fishy…
mačke zaziru od vode, to je poznato.
ribe pak, stvarno rijetko plivaju van vode. slatke ili slane.
gdje su se te 2 beštije uopće mogle srest?
kako mačka zna da može pojest i probavit ribu?
osim ako…
osim ako mačke nisu nastale od morskih mačaka, koje se, kao što je poznato, hrane manjim ribama.
there, i fixed it.
o gloriji
2010
ne ide mi u glavu da ljudi (žene?) plaćaju da bi čitali gloriju.
mislim, sumnjam da muški kupuju taj otrov, možda jedino oni zbunjeniji primjerci, još nesigurni u odgovor na to često pitanje: dal’ da jebem muškarce ili žene?
čitaj dalje
ranojutarnji kupus
2010
probudim se u 7 uri, prođem kraj ogledala u mraku, vidim se zaraslog u kosu i bradu.
prvo šta pomislim – trebam se obrijat.
drugo šta pomislim – mogao bi se ovakav predstavljat kao onaj vokal iz kinokluba, oni šta piva: za njuuu, zbog njeeee… e pa taj. ima masu srednjoškolki diljem države koje trenutno žele bit s tim likom, zasigurno.
čitaj dalje
marin i martin
2010
marin: šta kažeš ti na sve te stvari, sve te stvari u ovome svijetu?
martin: kakvo je to glupo pitanje?
marin: to je pitanje.
martin: kažem babočka.
marin: šta je to?
martin: to je riječ. zvuči kao da je ruska.
marin: šta znači?
martin: ne znači ništa.
marin: znaš martine, ako misliš da te drugi ljudi shvate ozbiljno, moraš počet sam sebe shvaćat ozbiljno.
martin: shvaćat. s-hhhhhhhhhhhh…. to hhhhhhhhhhhhhh zvuči kao… neka pustinja, ko vjetar u pustinji.
stavko stajalište 3
2010
uvijek ugodan glas radio voditeljice oblo je odzvanjao dugim hodnikom: pas izgubljen u blizini vukovarske ulice, riječ je o crnom maltezeru, ako imate kakvih informacija javite se na 0912345678. eto, gospodin je izgubio psa.
- ako se mene pita… ne radi se tu o nikakvom gospodinu – još jednom je neumoljiv bio stavko stajalište.
radio hitler
2010
naletih slušajući radio na emisiju u kojoj je bilo govora o afričkim zemljama, o povijesti, trenutnim obilježjima i običajima tih zemalja. oduševilo me postojanje tako zanimljive i poučne emisije u domaćoj produkciji.
oduševljenje nije trajalo dugo. ispalo je da je to reklama od uru vremena, u kojoj su voditelji turistički vodiči i pričajući o tim zemljama zapravo reklamiraju ponudu svoje turističke agencije.
mržnja moja, materijalizirala se i podigla spomenik samoj sebi, ogromnim slovima u tom trenutku je iznad splita pisalo FFFFFFFFUUUUUUUUUUUUU.
ši-ši-ši-ši
2010
nisam se baš naspava tjedan uoči koncerta, ni tjedan prije tog tjedna, a ni tjedan prije tjedna prije tog tjedna. nisam naspavan ni sad. zadnji put sam se osjećao odmorno krajem petog ili početkom šestog mjeseca. ovo pišem kao svojevrsnu ispriku ako se tko nađe uvrijeđen ili povrijeđen kojim napisanim slovom. ne želim nažao ništa nikome ponaosob, možda jedino ljudskoj vrsti kao takvoj, na čiji ću se grob s guštom popišat kad se reinkarniram kao divovski međuplanetarni kurac.
čitaj dalje
growing up is hard to do
2010
sjećam se prije godinu dvije kako me bilo sram kad bih prolazio kraj nesretnika šta kopaju po kontejnerima. mislim, ni na koji način to nije mogla biti moja krivica, šta oni moraju prebirat po tuđim recycle bin-ovima, al svejedno neprijatan osjećaj tjerao me da hodam što dalje od kanti i da ne gledam direktno u njih dok kopaju po smeću.
danas međutim…
umalo sam potapšao lika po ramenu i pitao ga ima li šta zanimljivo na meniju ovog jutra. mora da odrastam.
sve sam zreliji i prilagođeniji svijetu u kojem živim.
al’ stvarno nisam
2010
gospod zna da moje šale često imaju homoseksualan prizvuk, al ova posljednja je stvarno bila šlag na torti. gomila male đubradi je igrala na balun iza kuće i u jednom trenutku im postane zabavno gađat šiškama u prozore. nakon šta mi ubace šišku u prozor, ja se pojavim na istom i zaderem se: nemojte da vam dođem dole jebat očeve.
čitaj dalje
o snimanju drugog albuma
2010
sanjao nekidan da sam ubio čovjeka.
novo nešto, inače znam sanjat često fizičke okršaje, al nikad nisu završavali smrću. ovaj put sam ubio nekog iz pištolja ( ne znam koji kalibar ni marka, nisam nikad bija tip koji doživljava erekciju listajući kataloge s pucaljkama)i koliko se uspijevam prisjetit radilo se o nekakvom uljezu, koji je provalio odnosno nepozvan boravio na određenoj lokaciji na kojoj sam se ja nalazio zajedno s ljudima koji su mi tad činili društvo (ne sjećam se tko se te osobe bile, al je sasvim sigurno da su one bile pozvane odnosno boravile tu jer su i trebale boravit tu). u prvom trenutku mi se činilo da ga trebam upucat i da je to jedini izlaz ali u trenutku kad sam povukao okidač to što radim izgledalo je neisprovocirano i nepotrebno, opcionalno.
nakon što sam ju ubio, dotična spodoba pretvorila se u 16-ogodišnjeg repera.
o fix idejama
2010
budući da su tetovaže jedna od nepotrebnijih stvari u životu, logika nalaže da bi i samo pisanje o njima bilo nepotrebno na kvadrat. ono što bi definitivno bilo nepotrebno na treću spada u kategoriju najnepotrebnijih tetovaža ikad. znači; koliko bi neisprovocirano bilo da netko istetovira bilo koji realan broj… kroz jedan.
kroz jedan.
that’s right.
o hladnoj ulici
2010
postoje ti posebni trenuci koji vam uzgmižu uz leđnu moždinu i rasprsnu se u mozgu kao vatromet (onaj šta izgleda poput kao maslačka).
prekjučer; na putu od banke do fotokopirnice skrenem u uličicu za koju se ispostavi da je poseban eko sustav, habitat izoliran od ostatka svijeta.
upržilo je vruće jutro u gradu, ali u tom prolazu (koji je u potpunosti u hladu) bilo je barem 10 stupnjeva niže od ostatka splita. jedine dvije osobe u toj ulici imale su svijetlo plave oči. hladne svijetlo plave oči.
naravno da se sve odvijalo usporeno, vrijeme jednostavno voli gmizat sporije u takvim, posebnim trenucima. promatrali su me svojim hladnim očima dok sam prolazija, vjerojatno me smatrajući uljezom poradi mojih očiju – očiju boje govna. bilo je to najdužih 10 sekundi u mom životu, jedva sam se živ izvuka.
likovi su definitivno bili na nekom rutger hauer sranju.
definitivno.
o meni kao debilu
2010
izišao sam s tom djevojkom van, da se kao družimo i to, al je ispalo da sam puno više pričao od nje i vjerojatno je dobila dojam da me ništa o njenom životu ne zanima, da sam umišljeni debil koji razmišlja samo o sebi. greška je bila u tome što joj nisam postavljao dovoljno pitanja (o tom životu njenom životnom). kao posljedicu, za sljedeći put sam sastavio listu pitanja za dotičnu: čitaj dalje
svi su pedofili jednaki, samo su neki jednakiji od drugih
2010
23:35 Ana Maria
danas se puni 527.204 miliona godina otkako je Bog stvorio Adama i Evu.Posalji ovu poruku 15 ljudi sto imas online.Ako ne budes poslao/la za dva dana desice se nesto lose tvojoj porodici.A ako posaljes dva dana poslije desice se nesto lijepo u tvojoj porodici…
23:49 Ivo
ako su adam i eva moja obitelj i ako ne pošaljem ovu poruku nikom šta će se onda desit?
DDD
